Internet, piratstvo, Netflixi, plazme i sve bolji i veći ekrani u našim dnevnim boravcima, već godinama polako ubijaju kina. Jedan od najvećih i najglamuroznijih biznisa koji su započeli braća Lumiere davne 1895. godine je na aparatima, čeka svoju smrtnu presudu. Videotekama je Internet presudio još pred nekih 10ak godina, a sada vodi rat protiv kinematografije, knjiga i tiskanih medija. Rat u kojemu se pobjednik već odavno zna. Kino dvorane diljem svijeta se zatvaraju i prenamjenjuju u nešto „atraktivnije“, primjerice novi noćni klub. Fotelju u kinu, ljudi već neko vrijeme zamjenjuju kaučem u udobnosti vlastitog doma, a kokice od 15, 20 i 30 kn, paketima za mikrovalnu, 3 komada 6 kn. Ekonomičnost i jednostavnost pobjeđuju. U kina se odlazi u rijetkim slučajevima kada igra neki blockbuster s ludim audio- vizualnim efektima kakvi se najčešće prikazuju.

Bilo je to drugo vrijeme…

No, sjećam se nekih drugih vremena. Vremena kada sam s mamom i tatom odlazila u Teatro Fenice u mom rodnom gradu Rijeci. Odlazak u kino bio je doživljaj; iskustvo koje se planiralo barem tjedan dana unaprijed. Pred kino bi dolazili sigurno sat vremena prije početka filma. Tada se karte nisu kupovale online, a redovi pred blagajnama išli su daleko van kina, na ulicu. No, ne sjećam se da je itko bio ljut ili nervozan jer stoji u redu. Nije to bilo vrijeme kada je sve bilo jedan klik daleko. Ljudi su strpljivo stajali, ćaskali međusobno o filmovima i jednostavno se veselili odlasku u kino. Dvorana Teatra Fenice pridonosila je svečanosti i važnosti toga trenutka. Bilo je to jedno od naših najljepših i najstarijih kina koje se svojom gradnjom i unutarnjim dizajnom isticalo u čitavoj Europi.

Gledanje filma u takvom prostoru bilo je romantično iskustvo samo za sebe, nisu mu trebala nikakva „ljubavna sjedala“ kojima se romantika umjetno pokušava uvesti u bezlične multiplekse. Teatro Fenice koji je izgrađen 1914. godine suradnjom Rijeke, Trsta i Budimpešte, 2003. godine proglašen je spomenikom nulte kategorije, dok je 2006. godine službeno zatvorio vrata za javnost. Ovo kino nije doživjelo sudbinu mnogih drugih koja su pretvorena u razne prodavaonice ili narodnjačke klubove. Upravo radi statusa kulturnog dobra, u ovom kinu se danas ne prodaje piletina na akciji niti sluša Seka Aleksić. Ono je jednostavno pušteno da umre pred očima građana. I dok se nekih drugih, starih kina danas ni ne sjećamo jer su već godinama to neki drugi objekti, Teatro Fenice i dalje stoji tamo, zapušten, raspada se, tužni podsjetnik na neka stara vremena.

16. Zagreb film festival

Stara kina su ili već propala ili su na putu ka tome. Barem se tako čini. Barem nam tako govore gradski čelnici i razno razni Todorići koji u njima vide zlatnu koku, kad taj prostor samo ne bi bio to što jest- kino. Kina su mrtva. Ta misao me pratila u nedjelju dok sam hodala prema kinu Europa, na otvorenje 16. Zagreb film festivala. Očekivala sam gradske posvuduše, novinare i filmaše. Nisam očekivala TOLIKO ljudi, bez obzira što se radi o poznatom festivalu. Prvi dan vladala je jedna ekstra pozitivna, slavljenička atmosfera. Veseli ljudi lagano pijuckaju uz glazbenu pratnju u dvorištu kina Europe. Na moment mi se vratilo ono uzbuđenje koje sam osjećala kao dijete pred odlazak u kino.

Festival je otvorio film Benzinho, brazilskog redatelja Gustava Pizzia. Radi se o drami koja prati život brazilske obitelji iz radničke klase u trenutku kada najstariji sin, lokalna rukometna zvijezda biva pozvan da dođe igrati rukomet u Njemačku. Ovaj događaj pokreće lavinu promjena u obitelji, a sa svime se najteže nosi njegova majka Irene. Gustavo ovim filmom priča, kako svoju priču, tako i priču svake obitelji i majke koja se nosi s odlaskom djeteta iz obiteljskog gnijezda. Iako se radi o obitelji iz zemlje geografski toliko daleke nama, upravo se mi s njome možemo lako poistovjetiti, u doba kada sve više mladih odlazi van svoje zemlje.

Životna situacija, ispričana na jedan realan i blizak nam način, bila je savršena uvertira u ovaj festival na kojemu će se do kraja tjedna moći pogledati više od stotinjak filmskih naslova. Od ponedjeljka do nedjelje filmovi se mogu gledati u raznim terminima u kinima Europa, Tuškanac i nekoliko drugih dvorana. Čitav raspored možete naći na stranici ZFF-a .

Prvi dan festivala i film 'Divljina'

Došla sam pred kino Europu u ponedjeljak nešto prije 21 sati. Malo je reći da me gužva koja se stvorila oko kina, u redu za kokice i ispred dvorane iznenadila. Dvorana je bila puna, a nije se radilo ni o kakvom blockbusteru, filmu o superjunacima sa specijalnim efektima ili bilo kojim drugim razlozima radi kojih ljudi danas navodno hrle u kina. Na repertoaru je ponovno bila obiteljska drama. 'Divljina' ('Wildlife') je film američke produkcije i redateljski prvijenac glumca Paul Danoa, koji prati tročlanu obitelj 60-tih godina u američkom gradiću Montani, na granici s Kanadom. Drama se krene razvijati kada muž Jerry (kojeg glumi Jake Gyllenhaal) dobije otkaz što utječe na odnose među svim članovima obitelji. Još jedna životna situacija koja rezonira s mnogima. Film je na kraju dobio aplauz kakav bi poželio svaki kazališni glumac.

Srijeda - 'Sve je dobro'

U srijedu, ponovno u 21 sati, u kinu Europa može se pogledati njemački film 'Alles ist Gut' ('Sve je dobro'). Ovaj filmski uradak sam imala prilike pogledati prije samog festivala i preporučila bih ga svima budući da se radi o filmu koji postavlja škakljiva pitanja i otvara temu o kojoj se u prethodnoj godini mnogo razgovaralo i treba razgovarati. Pri pomisli na silovanje, često pomislimo da se ono događa drugima i od strane nekih drugih, nepoznatih ljudi. Realnost, koju potvrđuje i statistika i brojna iskustva za koja smo mogli čuti u vrijeme #metoo pokreta, govori sasvim drugu priču. Priču koju priča i film Sve je dobro, a to je da silovanje najčešće počini poznata osoba, osoba kojoj vjerujemo.

O takvim slučajevima se najmanje govori jer žrtva često krivi samu sebe, misleći da nije bila dovoljno jasna ili izričita. Ako sam s nekim koketirala, poljubila se i pozvala tu osobu kući, znači li to sve i da sam pristala na seks? Janne, glavni lik u filmu, nakon incidenta u kojem ju je šogor novog šefa prisilio na seks, jednostavno odluči čitavu stvar ignorirati i nastavlja sa svojim životom kao da se ništa nije dogodilo. Ovakvo “sve je dobro” ponašanje vrlo brzo joj dolazi na naplatu.

Većina filmova na festivalu su drame, priče o obiteljima, vezama i ljudskim odnosima. Priče koje nas tjeraju da preispitamo sami sebe i postavimo si pitanja o kojima često ne želimo ili izbjegavamo razmišljati. Filmovi su umjetnost i kao takva nisu tu samo da nas zabave već da provociraju, preispitaju naše stavove i pruže nam drugačije poglede i perspektive. Oni su prozor u tuđe živote i ogledalo nas samih. Ovo su filmovi kakve nećete gledati u multipleksima i koji tamo nemaju što ni tražiti. Ovo su filmovi koji zaslužuju biti gledani u atmosferi starih kino dvorana. Ne kod kuće gdje ćete uz gledanje filma raditi još pet drugih aktivnosti.

Zagreb film festival najbolji je dokaz da ljudi nisu napustili kina i da kino još uvijek ima svoju publiku. Publiku zaljubljenika u film koji razumiju da je gledanje filma iskustvo koje dolazi sa baršunastim crvenim stolicama, mirisom drva iz starih dvorana, ulaznica koje čuvamo negdje u novčaniku i kokica koje su uvijek ukusnije nego kući. Hvala Addiko banci što me pozvala na otvorenje i podsjetila me da će doživljaj filma u kinu uvijek ostati nezamjenjiv.

„Cijela poanta kina i filmskih festivala trebao bi biti trenutak u kojemu se ljudi skupe i slave umjetnost i čovječanstvo.“

Keanu Revees

O autorici:

Najviše volim pisati o svome najdražem hobiju- putovanjima.  Ne mom blogu Curious Journeylist nećete naći klasične putopise budući da mi je samoj dosadno čitati o atrakcijama, a kamo li pisati o njima. Volim pisati o  iskustvima, ljudima, davati praktične savjete oko određene destinacije te načine kako uštedjeti na putovanjima ili kako putovati bez agencije. Pratiti me možete na blogu, FB i Instagramu.