Pisala sam o alkoholu jer je najdostupniji i društveno prihvatljiv više nego, recimo, tablete za smirenje (ipak bi prosječan balkanac radije završio u zatvoru nego na psihijatriji).
Očekivano, pokazalo se da postoji veliki broj ljudi koji su spremni negirati ono što ne vole čuti. Previše je ljudi zainteresirano za alkohol na ovaj ili onaj način.

Koje su bile moje konstatacije?
 
Da alkoholičari, bez obzira što često važe za nekakve vođe i duše zabave, u osnovi nisu veseljaci nego depresivci.
Također da, u našem društvu koje potiče kulturu pijenja postoji mnogo tzv. funkcionalnih alkoholičara. Ti ljudi piju neupadljivo i  funkcioniraju u društvu, neki i vrlo uspješno, ali svejedno su alkoholičari.  Ne mora se netko svaki drugi dan valjati po podu da ga se može smatrati alkoholičarem, takvih je zapravo manji broj u ukupnom postotku onih koji piju. 

Poznat je trenutak iz „Večernje škole“ u kojem  Pervan  pita Zagorca :

Upravo u tom „taman“ stanju neki žive godinama, rade i voze, i uvrijedili bi se da ih netko nazove ovisnicima. Ali neka probaju bez pića u ritmu u kojem su navikli pa neka vide jesu li nervozni.

Spomenula sam i žene alkoholičara koje mogu osjećati i zadovoljstvo u tome što uz alkoholičara. tj. slabog muškarca one ispadaju jake i snažne, one koje se žrtvuju za obitelj. Zašto bi neka osoba u tom odnosu nalazila i satisfakciju otprlike je kao  da pitate zašto se neki ljudi dobrovoljno samobičuju i pri tome i uživaju? Imaju svoje vlastite razloge zavisno o svojoj osobnosti koji su tema za psihijatriju.

Dotaknula sam se i, sram me bilo, onih brbljavih i raspoloženih kulera što iza par pića skrivaju svoju tjeskobu, napetost, nedostatak samopouzdanja dok onome tko ne pije kažu da je ukočen. Ja napet/a? Ma niti malo! Ne, nego zašto se inače pije nego da se opusti?  

Sada slijedi vječiti argument onih koji piju (neovisno o količini) koji glasi: A što je tu loše? Ništa dok je sve dobro. Ništa ako ne gnjaviš i ne ugrožavaš druge i ne foliraš se. Što često nije slučaj.

Doduše pije se i zbog društvenog pritiska jer ispadaš čudan ako ne piješ. U to sam se bezbroj puta uvjerila onda kada nisam htjela piti ako mi se nije dalo u tom trenutku dok ja sama nisam nikome prva gledala u čašu niti me briga što tko pije dok mi ne počne dosađivati.

Da njih deset skače na glavu s rive, ti moraš biti jedanaesti inače se praviš, izigravaš nešto i sl. Oprostili bi ti jedino da imaš medicinske razloge. Recimo poznajem osobu koja ne pije, ali upravo da izbjegne objašnjenja i gnjavažu obično kaže da je na jakim antibioticima i da ne smije ništa piti. Tu se dosadnjakovići uglavnom povuku.

Pročitala sam više netočnih komentara u vezi pijenja, između ostalog i taj da su alkoholičari uvijek siromašni što, naravno, nije točno. 

Česti su i pokušaji romantizacije alkoholizma u glazbi i književnosti. Kao primjer navodi se. npr. Edgar Allan Poe, Jack London, Jesenjin, Hemingway čije je stvaralaštvo navodno bilo inspirirano alkoholom. Ja bih prije rekla da su ti pisci pisali i uspjeli usprkos depresiji i alkoholu. 

Svi oni napisali su remek djela jer su u prvom redu bili nadareni, a ne zato što su pili.  Po toj logici, svaki bi klošar koji pije ispred supermarketa mogao genijalno pisati. Tko zna što bi tek bilo da nisu pili, možda bi još više briljirali?

Mnogo je uspješnih pisaca koje provode strogi režim dok pišu npr. Murakami koji se diže u 4 ujutro i popodne trči deset kilometara. Sam Stephen King koji je prošao kroz pakao ovisnosti o drogi i alkoholu, kaže: „ Sve tvrdnje kako su droge i alkohol potrebni kako bi otupili finiji senzibilitet, obična su samozavaravajuća glupost.“ Valjda on zna o čemu govori.

Uostalom, i da je točno da je alkohol pomogao piscima alkoholičarima u stvaranju, budite sigurni da su itekako platili svaki milimetar tog stvaranja. Jer život alkoholičara nije lak.  Pa Poe je umro s 40, kao i London, Jesenjin se ubio, Hemingway se ubio...

U tekstu sam spomenula i to da je karakteristično za alkohol da osim osjećaja ugode i opuštenosti pruža i osjećaj lažnog samopouzdanja u kojem nam se čini da sve možemo, između ostalog i voziti kada ne bismo smjeli ni sjesti u auto. 
Istina, možeš i trijezan izazvati nesreću, ali manje su šanse tako da je ta primjedba koju sam u nekoliko navrata čula jadna. Uostalom ako nesreću imaš u pijanom stanju bilo da je izazoveš ili izbjegneš, uvijek se možeš pitati jesi li je mogao izbjeći trijezan. To je vrlo zanimljivo pitanje pogotovo ako ostaneš nepokretan i čekaš dok te netko ne dođe previti.

Sigurna sam da one koji piju ili njihovo dijete unesreći netko tko je isto tako pio makar prvi put u životu, da mu ne bi oprostili. Niti promil. Sve i da je količina alkohola u krvi izazivača nesreće u rangu dozvoljenog.

O autorici: 

Zovem se Iva Kolega. Autorica sam romana "Ljubavna glad". Obožavam knjige, pisanje, ples i putovanja, a moje objave možete pratiti na mom Facebook profilu i stranici.