Ivan Vrdoljak počeo se oglašavati s nekakvim pritiscima na HDZ da mora uskoro staviti na saborsku raspravu Istanbulsku konvenciju. Plenković nije bio impresioniran. Kao što ne bi trebala biti impresionirana ni javnost.
Doduše, to ne mora ništa značiti: on je svojedobno davao gasa oporbenim pritiscima na vladu Andreja Plenkovića, tražio smjenu ministra Zdravka Marića, rušio lex Agrokor, torpedirao famozni Titanic, pa mu se na koncu priključio.
Tako da ovaj njegov pritisak na HDZ da što prije na dnevni red Hrvatskog sabora postavi Istanbulsku konvenciju ne mora ništa značiti. Što ako HDZ to ne učini? Što će Vrdoljak učiniti? Srušiti Vladu? Zaliti se benzinom i užgati?
Nije čudo da premijer Plenković nije bio previše impresioniran.
No bitno je da se Vrdoljak odlučio još malo producirati na političkoj sceni. Dati svima do znanja da postoji, da je ovdje, da još uvijek stišće i da mu je još uvijek jako stalo.
I što s tim?
Stisnuo kočnicu
Jer, čim je poručio da očekuje raspravu o Istanbulskoj konvenciji, novoj batini kojom se može lupati po leđima HDZ-u, šef HNS-a stisnuo je kočnicu i objasnio kako nije Plenkoviću postavio nikakav rok da se to provede. "Moja stranka ne funkcionira na taj način", kazao je Vrdoljak.
Na koji način funkcionira, to smo već uspjeli vidjeti.
Sve ovo otvara pitanje što danas predstavlja Vrdoljak na političkoj sceni. Ne tako davno trgao se za titulu vođe oporbe, nadglasavao Davora Bernardića i monopolizirao napade na HDZ-ovu vladu.
Zatim se, po trijumfalnom povratku na čelo HNS-a, pokušao promovirati u nekakvog pomiritelja. U novopečenog Božu Petrova koji želi okupiti sve pozitivne snage kako bi zajedničkim snagama radili na probitku ove države. Ili tako nekako.
Mesijanski lapsus
U tim proplamsajima mesijanstva Vrdoljak je imao i neke konstruktivne prijedloge, poput Ministarstva kreativnih industrija. Pa je poslije objasnio da je to bio "lapsus". Mislio je na program razvoja kreativnih industrija.
Plenkoviću mora da je laknulo kad je to čuo.
A sad, eto, Vrdoljak najavljuje nekakve pritiske na HDZ kako bi podsjetio ljude da HNS postoji i da se, osim za glasove, politički opstanak i HDZ, bori i za informatiku i za prava žena.
Premda koalira sa strankom čiji župan je maltretirao suprugu, strankom koja je to opravdavala i strankom koja još uvijek odbija potvrditi Istanbulsku konvenciju.
Plenković, ponavljamo, nije bio impresioniran.
Jer, što mu Ivan Vrdoljak može?
Flaster na ustima
Tu se sad ponavljaju primjeri koje smo već viđali u slučajevima Dražena Budiše ili Ivana Jakovčića, predsjednika koalicijskih stranaka koje nisu željeli ući u Vladu (Budiša je na koncu pod pritiskom i nakratko ušao u onu Račanovu) kako bi mogli izdaleka lakše bombardirati tu istu Vladu.
Vrdoljak stoga može izigravati nekakav korektiv Vladi jer u njoj ne sjedi. Opet, kad bi ušao u Vladu mogao bi eventualno sudjelovati u njezinu radu. Ili se barem ogrebati za fotelju.
S druge strane, Plenković bi u Vladi imao Vrdoljaka na oku (i s flasterom na ustima), ali ni ovako se ne mora osvrtati na njegove izjave. Uostalom, kako može imati povjerenja u osobu koja je preko noći promijenila politički tabor i popljuvala sve ono u šro se još jučer zaklinjala.
Uglavnom, Vrdoljak sada laje na Mjesec.
I lajat će još dugo. Jer ga nitko više ne shvaća ozbiljno. Skoro kao ni Davora Bernardića.
Političar koji je napadao Vladu da bi joj se priključio, političar koji je uhljebio novog HDZ-ova koalicijskog partnera Tomislava Sauchu, koji je živio na podjelama pa pozivao na zajedništvo, naprosto nema više glas na ovoj sceni. (Ili čeka da mu ga Vladimir Šeks ponudi.)
Prirodna simbioza HDZ-a i HNS-a bila je vidljiva na jučerašnjem aktualnom satu u Saboru i nema toga što bi Vrdoljak sada mogao reći, a što bi srušilo tu idilu.
Plenković će raditi što hoće. A Vrdoljak će se potruditi da mu to omogući.
