Devedeset i kusur dana, a meni su i dalje u ušima ritmovi salse dok prolazim zagrebačkim, banjalučkim, riječkim, talijanskim i austrijskim ulicama. Okusi manga, banane i papaje i dalje su mi toliko intenzivni da boli.

Kupila sam mango jučer. Da se podsjetim na prvi doručak u casi particular, u ulici San Miguel, u Havani. Ne može se usporediti okus manga kupljenog u Zagrebu, preko ceste, koji je proputovao pola svijeta ili tek Europe, koji je tko zna koliko dugo bio zaleđen, pa odmrznut, ubran itekako prije vremena pa na silu dozrijevan ispod neonskih lampi supermarketa. Kao da jedem spužvu nalik mangu. Osjećam se istovremeno i zahvalna jer imam za jesti i jer imam sjećanje i iskustvo na taj mango koji je nemoguće riječima opisati, a opet sam i nezahvalna jer mi ovaj iz dućana ne valja.

Prije puta na Kubu nisam napravila gotovo nikakvu domaću zadaću. Znala sam tek osnovne stvari i da sam kao mala pogledala Mambo Kingse mali milijun puta, da sam plesala latino plesove početkom devedesetih, da sam slušala Cubismo (imam negdje i potpisanu videokazetu!), da sam se s prvog izleta u Veneciju prije 15 godina vratila s platnenom torbom na kojoj je velika kubanska zastava i natpis “CUBA”. Sve je stalno upućivalo da me taj otok negdje daleko zove. Svjesna sam toga tek sada i prije tri mjeseca dok sam šetala ulicama Havane i ostalih gradića na Kubi. Šetala sam kao da je sve tamo moje i da sam rođena tamo, pričala sam neki krnji španjolski, bila zabunom zamijenjena za Kubanku…

Pitaju me kako je na Kubi, a ja odgovaram da idu i da ne čekaju, jer ono tamo je nešto posebno. Da, svako putovanje ima svoje draži i kad si ovako razigran kao što sam ja pomalo se zaljubiš u gotovo svaki grad koji posjetiš. Pobogu, već dvadeset godina želim odseliti u Italiju i ta selidba je maltene iza ugla, a ja sad važem da prije toga “skoknem” do Kube i vidim je li mi srce ipak više tamo.

Zamisli život bez stresa, bez pretjeranog luksuza i nepotrebnih stvari, život gdje bih mogla plesati i za život i za gušt. Po čitave dane. Tamo negdje daleko gdje je sve blizu i gdje su ljudi opušteni i nasmijani.

Otok prepun boja, okusa, mirisa i zvukova koji te ili potpuno uzmu ili ti samo budu neka kvačica na popisu svega što želiš vidjeti i posjetiti prije smrti. Čula sam za nemalen broj ljudi koji se vraćaju, a nije zbog liječenja ili ljubavi nego jer im je toliko sve priraslo srcu. Čini mi se da sam jedna od njih, zapravo bila sam to oduvijek, ali nisam toga bila svjesna dok prvog četvrtka u travnju nisam sišla s aviona i stajala na aerodromu, gledala oldtimere ispred, slušala ptice i pokušavala disati jer je bilo toliko sparno.

Nakon što su mi se pluća i koža naviknule na klimu više nisam udisala zrak jer mi treba za život, udisala sam život na sve moguće načine. Ne sjećam se jesam li ikad ikoje putovanje toliko zorno proživjela i zapamtila toliko detalja. Vjerujem da je tom doživljaju itekako pridonijela činjenica da nije bilo interneta i da sam išla sama, odnosno da nisam bila u društvu ljudi koje poznajem od prije. Znala sam zapravo to i prije jer sam dobar dio Italije proputovala kompletno sama.

Volim biti sama na putovanjima. Nikad nisam uživala u putovanjima gdje bih morala slijediti neki tempo koji nije moj, slušati priče koje me vežu za mjesto iz kojeg sam otputovala, biti duhom negdje drugdje umjesto tamo gdje se trenutno nalazim. Bilo kakva vrsta distraktora i poveznice za rodni grad uvijek mi je smetala. Jer putovanja i služe tome da se makneš i da učiš i vidiš nešto novo.

I znaš što je najbolji dio? Iako sam bila prokleto tužna što odlazim, većinu stvari koje sam htjela kupiti na kraju nisam jer sam znala da se vraćam. Evo, još koji mjesec i vraćam se družiti s Havanom i konačno ću pustiti tu malu Anu da pleše salsu ili što već. Samo da pleše, od jutra do mraka. I da svako jutro za doručak jede onaj divni mango koji se ne da riječima opisati.

Do idućeg puta, pronađite mjesto (ne mora biti na drugom kraju svijeta) gdje se vaši snovi iz djetinjstva ostvaruju!

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Nemam unikatno ime i prezime ali ga ne bih nikad mijenjala, ovisnica sam o smijehu, špeku,vježbanju, Tviteru i promjenama. U Italiji mi srce lupa drugačijim ritmom, a Blogledalo je moj bijeg od težeg puta koji uvijek namjerno izaberem. Klikneš na Instagram ili Fejs pa se pridružiš mom bijegu i sanjanju.