Kada na kraju godine Google bude predstavljao listu najčudnijih guglanih stvari u 2018. godini i ako na njoj bude nešto poput: „kako spakirati 30 pari cipela u kutiju za šibice“, „kako da znam hoću li htjeti obući na moru onu majicu koju nisam obukla od sedmog osnovne“ ili „zašto se kofer dok se pakiram smanji svaki puta kada okrenem glavu“, to je vjerojatno bio moj krik i vapaj tijekom pakiranja za ljetovanje.

Ili neka koja stvarno hoda po vrućem kamenju zanosno u slow motionu, kao u filmu, dok istovremeno svi muškarci zastanu, jedan zine i greškom stavi čips u uho, drugi padne s ležaljke, treći u stanju zbunjenosti pristane otići na ručak punici. Možda postoji i neka koja se sunča uvijek strogo iza 18 sati i kojoj je sasvim svejedno koliko će i hoće li potamnjeti. Mene eto nije zapalo da budem jedna od njih, mada ne osporavam da bi mi sigurno bilo tu i tamo lakše u životu. Ali onda to valjda ne bi više bio moj život?

Meni odlazak na more još od djetinjstva pa do zauvijek znači izležavanje okolo kao da nema sutra i ostavljanje svih problema ovoga svijeta negdje dovoljno daleko da me tih dana ne uspiju pronaći čak ni ako znaju na kojoj sam točno plaži. Jer ako je zabranjeno i ako će svijet stati kada se isključim tih desetak dana, onda neka stane.

I koža boje čokolade i one male radosti mjerkanja na kraju dana jesam li barem nijansu tamnija nego jučer i barem dvije nijanse tamnija nego prošle godine u to isto doba.

Pa vadim iz torbe Olival ulja za sunčanje sa zaštitnim faktorom kada me savjest zapeče jer sam opet zalutala moru baš po najvećem suncu, a fino su rekli da je najvrući dan u posljednjih 15 godina i da se do 18 sati ne ide nigdje ako se ne mora. Ljeto je i odzvanjanje tatinog: „Sad će more s lijeve strane“ koje bi nam kao klincima govorio u autu po izlasku iz tunela. I bose noge, lajt zrak i noćna ekipna druženja na terasi koja se ljeti nekom neobjašnjivom čarolijom pretvori i u kuhinju i u dnevni boravak.

Ponekad me sva ta sjećanja toliko ponesu da ne mogu dočekati more, pa navratim do Bundeka, jer zašto ne?

Bih li mogla to sve skupa jednostavnije? Bih, kako ne. I manje tamna i s manjim koferom i samo s dvije majice u torbi. Ali ti dani imaju tu neku čudnu moć da bih, kao i većina ljudi ovoga svijeta, baš sve isključivo i samo onako kako volim, onako kako ponekad zaboravim jer me čekaju mailovi, diplomski i ostali jednorozi u kalendaru života.

Ustaje mi se ranije nego što mi se ustaje inače, iako bih se komotno u pravilu mogla prijaviti na ono natjecanje u spavanju, mada bih i na njega možda zaspala. Doručkuje mi se zdravije nego što mi se doručkuje običnih dana kada bih to možda preskočila ili odradila s nogu. Tamni mi se baš eto po najvećem suncu i ostaje mi se navečer vani, što inače možda ponekad ne bih jer bi me rutina uzela pod svoje. I sve može. I van i na izlet i na put oko svijeta i buđenje u pet ujutro i nespavanje uopće.

Ono što znam je da u životu čekamo cijelu godinu te neke trenutke u kojima će sve biti onako kako smo oduvijek htjeli, a onda kada ti isti trenuci dođu, odradimo to napola prisutni, obučeni u ono što nam se baš i ne sviđa, našminkani onako kako ne bismo htjeli, daleko od ljudi koje bismo zapravo htjeli blizu, s mislima u nekom sasvim drugom vremenu. Baš kao da se unazad samo nekoliko dana ili mjeseci ti isti trenuci nisu činili nemogući i van svake logike ovoga svijeta. A još uvijek vjerujem i nadam se da nikada neću ni prestati vjerovati, da ne bi trebalo tako.

Eto, zato pretrpan kofer, pretamna koža, ljudi koje volim, guštanja na terasi i ostale male radosti veće od života. Jer prečesto zaboravljamo da smo se tijekom hladnih zimskih dana kunuli svim suncima i visokim temperaturama ovoga svijeta da ćemo biti bolji, sretniji i smjeliji ljudi već s prvom zrakom sunca.

O autorici:

Katarina Marjanović, autorica bloga i kolumnistica, vječna kreativka i zaljubljenica u lijepe riječi. Moje misli, fotografije i emocije možete pratiti na Instagramu, Facebooku i blogu.