Proučavao sam krajolik, bio je stvarno očaravajući. Začudio sam se kad sam vidio velika krda krava kako slobodno pasu. Izgledale su sretno, to me se dojmilo
Marin Bukljaš pisac je, DJ i ljubitelj putovanja. Trenutno je na putovanju od Finske do Turske biciklom, tijekom kojeg planira obići zemlje Istočne Europe. Marin je do sada napisao četiri knjige, a njegov prvi roman "Veliki lutak" objavljen je u digitalnom izdanju. Ostale tri čekaju izdavača. Radi kao DJ jer mu taj posao ostavlja dovoljno vremena za ostale aktivnosti koje ga zanimaju.
Nakon mnogih putovanja odlučio je bilježiti ih kamerom. Do sada je snimio tri putopisa, a ove je godine dobio i prvu nagradu "Dijana Klarić" za najbolji video 2014. s putopisom "Priča o Balkanu".
Marin će na putovanju od Finske do Turske biti oko dva mjeseca. Najviše ga raduje što će provesti dosta vremena na otvorenom, u prirodi, spavati u šatoru te saznati više o ljudima koji žive u zemljama koje su odnedavno u EU. Njegovo dvomjesečno putovanje možete pratiti na portalu 24sata.
Nekada si o dolasku u neku zemlju saznavao po rampama na granici i policajcima sa psima. Danas to saznaš po promjeni telekomunikacijskog operatera na ekranu svog telefona.
Nekadašnja granica s Litvom nalikovala je na kulisu iz Zone sumraka. Nedostajala je samo jeziva muzika da ugođaj bude potpun. Podalje je bio restoran. Unutra su sjedili kamiondžije. Jeli su kobasice, razgovarali, išli na zahod. Začudo, mjesto je imalo free Wi-Fi.
Konobar me gledao s nepovjerenjem. Ali već sam navikao. Ljudi su ovdje odgajani da se osim unutarnjeg neprijatelja moraju bojati i vanjskog, koji ne govori njihov jezik i prerušen je u turista.
Zaustavio se bus s japanskim turistima. Zbunjeno su pogledavali oko sebe. Čak se ni oni nisu željeli slikati na tom mjestu. Svi do jednog su izvadili svoje elektroničke spravice.
Internet veza se odmah srušila. Nisam uspio poslati tekst i fotke za kolumnu, pa sam nastavio dalje.
Vrijeme se iznenada promijenilo. S istoka je zapuhao jak vjetar. Oblaci su postali gušći i ubrzo su zaklonili put sunčevom svjetlu.
Vozio sam polako. Nastojao sam uživati promatrajući krajolik.
Nakon nekoliko kilometara naišao sam na drugi restoran. Parkiralište je bilo puno motorista. Na leđima su imali oznake kluba "South-West". Svi su pili pivo u velikim gutljajima iz limenke. Bilo je pola devet ujutro. Alkohol se u ovim krajevima jede za doručak.
Sa strane sam ugledao ulaz u mali zoološki vrt. Upad se naplaćivao pet litasa, odnosno jedan i pol euro. Nisam želio podržati logor za životinje. Jednostavno sam se okrenuo. Dobio sam još veću potrebu da budem na otvorenom, tamo gdje nema ograda. U nepredvidljivom i često hladnom, ali slobodnom svijetu.
Bajkeri su me pozvali k sebi. Bili su vrlo grlati i pričljivi. Nismo se uspjeli sporazumjeti pa sam otišao.
Vozio sam polako i zaključio da sam zapravo čudan tip. Najviše od svega me zamara kad ljudi puno pričaju i zapitkuju. Svaki put kad moram slušati razgovore ljudi u tramvaju, dođe mi da izjurim van. Pa ipak, čim se ukaže prilika, odlazim na put gdje susrećem upravo takve ljude.
Prolazili su sati. Oblaci su se razmaknuli i ponovno je zasjalo sunce. Vrijeme se u ovim područjima brzo mijenja.
Proučavao sam krajolik. Bio je stvarno očaravajući. Cesta blago zavija među brežuljcima što se u daljini spajaju s borovom šumom. Većina zemlje je obrađena i zasijana pšenicom. Često se mogu vidjeti i druge sorte poput blitve ili kukuruza. Korova gotovo da uopće nema. Začudio sam se kad sam vidio velika krda krava kako slobodno pasu na pašnjacima. Izgledale su zdravo i sretno. To me se dojmilo. Ako već raspolažeš životom neke životinje, onda bar učini da joj bude lijepo prije nego ispuni svrhu koju si joj dodijelio.
Zaustavio sam se u gradu Penevežysu. Ugledao sam slamnatog konja nalik Trojanskom. Nasuprot su bile kuće izgrađene u američkom stilu. Dopao mi se kontrast, pa sam odlučio snimati.
Neki tip je sjedio ispred dućana. Promatrao me kako postavljam kameru na stativ i namještam kadar. Zatim sam sjeo na bicikl, vratio se iza kamere, prošao ispred nje, i okrenuo se da je pokupim. Uobičajen postupak.
Tip mi je prišao.
- A zašto se toliko mučiš? Zašto ne napišeš knjigu?
- Napisao bih je kad bih znao pisati kao Jack Kerouac.
Nije se dao smesti. Bio je uporan. Nije da ne volim ljude, samo ponekad dođu u krivom trenutku.
- Zašto ne fotkaš? Svi fotkaju?
- Fotka govori tisuću riječi. Video govori tisuću fotki.
Valjda je pomislio da sam pričljiv pa je pokušao započeti razgovor. Nije prestajao govoriti. Bio je to onaj tip čovjeka koji misli da je otkrio nešto pa mora drviti samo o tome. Podsjetio me na one tipove koji kad otkriju rock 'n' roll zauvijek slušaju tri ista benda.
Spremio sam kameru i otišao dalje.
Do podne sam prevalio četrdeset kilometara. No, činilo mi se kao da je stotinu. Ravna cesta me umori više nego uspon. Na usponu možeš voziti dinamično. Sjediti, stajati, mijenjati položaje. Nakon svake uzbrdice slijedi nizbrdica i to iščekivanje tjera te da nastaviš dalje.
Skrenuo sam s ceste i sjeo na proplanak. Izvadio sam kuhalo i skuhao vodu za čaj. Ptice su veselo cvrkutale. Kukci su mekano zujali leteći iznad cvijeća šarenih boja.
Na putovanju postoje dva psihološki oprečna doživljaja: na početku kada odlaziš s mjesta gdje živiš i onda opet kad se tamo vratiš. Sve veće udaljavanje od mjesta stanovanja manifestira se osjećajem bezbrižnosti i ushićenja. Čovjek uhvati vlastiti ritam i stopi se s njime, ostvarujući novu energetsku vezu s prirodom iz koje crpi snagu i osjećaj ispunjenja.
Pio sam čaj u kratkim gutljajima da mi što duže potraje.
Na kraju sam tu i prespavao.
Jutro je svanulo tmurno. Mutno sunce provirilo bi kroz oblake pa se opet sakrilo.
Cijelo vrijeme sam se borio protiv snažnog vjetra koji je udarao u prsa. Napredovao sam brzinom hoda. Često sam psovao, a to je jedino što ti u takvim trenucima preostaje.
Poslijepodne sam stigao u glavni grad.
Vilnius je manji od Rige. Nema rijeku koja teče kroz centar. Stari dio grada nema tako zamršen splet ulica sa sitnim obrtima koji je zanimljiv turistima. Na ulicama nedostaju žene u renesansnim haljinama da bi izgledao kao da ne pripada današnjem vremenu. Ali ima onu tajanstvenu privlačnost koju samo rijetki gradovi posjeduju.
Odlučio sam ostati.
Platio sam sobu u Hostelu osam eura, istuširao se u hladnoj vodi i krenuo u potragu za hranom.
Ušao sam u restoran s tradicionalnom kuhinjom. Interijer se nije promijenio od doba Gorbačova. Naručio sam pivo i najveću porciju krumpira s povrćem. Vegetarijanci u ovakvim zemljama nemaju mnogo izbora i mogu jesti samo priloge.
Poslužila me krupna konobarica s punđom. Na starom TV-u se prikazivao film bez tona. Čuo se samo zveket posuđa iz kuhinje. Nije bilo turista, samo domaći gosti. Uvijek treba gledati gdje lokalci jedu. Tamo je hrana najbolja. Stolci su bili drveni i rasklimani. Klima uređaj nije radio.
Nasuprot isforsiranim, modernim kafićima u kojima neizbježno svira komercijalni house, ovo mjesto je pružalo savršen spokoj. Popio sam još jedno pivo.
Bilo je još bolje od prvog.
Ubrzo sam vozio prema centru i razmišljao. Kad sam bio klinac imao sam čudnu naviku. Morao sam imati svaku pjesmu koja mi se sviđala. Naprosto sam se bojao da je više nikad neću čuti.
Krenuo sam u školu kad je izašao "Thriller" Michael Jacksona i završio je kad su Queen izdali "The Miracle". Uz grupu U2 išao sam u srednju. Kad je scenom zavladala elektronska scena postao sam DJ. Mislio sam da je rocku nestalo strasti i uzbuđenja. Sve do albuma "Hot Rats" Franka Zappe kojeg sam čuo s mnogo godina zakašnjenja.
Kako Zagreb ima kip Joe Strummera tako se u Vilniusu nalazi skulptura Franka Zappe. Odmah nakon postavljanja skulptura je postala velika atrakcija. Morao sam odati počast velikom umjetniku koji je u karijeri snimio čak pedeset sedam autorskih albuma.
Ispred biste sam upoznao jednu stariju Engleskinju. Stigli smo otprilike u isto vrijeme.
- Napokon sam ga pronašla! Cijeli dan ga tražim! Stari dobri Frank.
Istina, nije ga lako za naći. Mnogi ljudi koje sam pitao nisu uopće znali da u njihovom gradu postoji skulptura Franka Zappe.
- Jesi li ikad bio u Parizu? - upitala me.
Odmahnuo sam glavom.
- Tamo sam tražila grob Jim Morrisona. Ništa posebno, ali sin mi je bio zahvalan.
Fotkali smo se ispred skulpture i razišli se.
Vozeći se dalje gradom naišao sam na crkvu. Nikad ranije nisam bio u gradu s toliko crkava. Gdje god pogledaš - crkva. Ili barem zvonik. Služila se misa. Predomišljao sam se da li da uđem unutra.
Ubrzo nakon rođenja sam kršten. Išao sam osam godina na vjeronauk i imam sve sakramente. Dva puta sam pročitao Bibliju. Jedno vrijeme sam bio ministrant.
Popeo sam se po stepenicama i stao pored vrata. Svega sam se sjećao. Jasno sam znao kad se treba križati i što treba reći. Promatrao sam bezizražajna lica ljudi i pitao se slušaju li uopće što svećenik govori, ili naprosto odrađuju.
Stajao sam desetak minuta i izašao van.
Nisam imao više litasa. Jedina mjenjačnica koja radi poslije pet sati bila je na željeznički kolodvoru. Po podu su sjedili alkosi. Neki su teturali među ljudima i žicali novce. Neku su bili bahati. Njima nije trebao novac za putnu kartu. Oni su stigli do zadnje stanice svog života.
Promijenio sam novce i sjeo na klupu u parku. Pojeo sam konzervu tune kupljenu još u Latviji. Tati Francescu sam poslao SMS gdje sam da se ne brine. Osim toga, počela mi je nedostajati njegova hrana koju niti jedan drugi kuhar ne može nadmašiti. Zapisao sam neke misli u tablet. Od tune su mi prsti bili masni i zaprljao sam ekran.
Prišli su mi mladić i djevojka. Taj dan mi je bilo preko glave razgovora sa slučajnim, neobavezujućim sugovornicima. Sva pitanja sam znao napamet: Od kuda dolaziš? Kamo ideš? Koliko kilometara ćeš prevaliti? Bio sam spreman da će na meni brusiti svoju znatiželju. No, prevario sam se. Bili su dobro informirani i vrlo osviješteni.
Bacili smo oštru analizu svjetskog ekološkog problema. Govorili smo o betonizaciji planeta, uništavanju šuma, velikom zagađenju i nuklearnom naoružanju, a sve radi privatnih interesa.
Na kraju smo se složili da bi ono što se danas čini nevjerojatnim za opstanak čovječanstva, za koju godinu mogla postati stvarnost.
Idućeg jutra sam se još malo smucao gradom, a zatim otišao.
Dan je bio sparan, bez daška vjetra.
Sa svakim okretajem pedale, Poljska mi se sve više približavala.
Možete ga pratiti i na njegovoj stranici My Friend Bike.
