Ljudi vrlo lako, često i nesvjesno, koriste druge ljude kad im se oni potpuno predaju i stoje im na raspolaganju od 0 do 24. Takvi ljudi ne znaju ni cijeniti to što imaju jer smatraju kako je to normalno...
Uzmi si taj odmor koji ti treba da shvatiš što uistinu želiš...
Kroz cijeli život uvijek se trudimo biti što bolji drugima i onima koji nas trebaju. Nekad je taj odnos uzajaman, točno onako kakav bi i trebao biti. Ali prečesto je taj odnos jednosmjeran. Trpiš i gutaš nečije budalaštine samo zbog neke ˝šire slike˝ jer glupo se zamjeriti ovome ili onome. Glupo je napraviti rez baš u trenutku kad te ta osoba treba. I tako se nastavlja kroz cijeli život i te osobe se
samo gomilaju.
Najgore je što u trenutku kad tebi nešto istinski treba više od pola osoba kojima redovito pomažeš na bilo koji način, jednostavno nema. I čak u tim situacijama u glavi si si dalje lažeš opravdanja zašto je tome tako i kako sigurno nisu oni krivi nego su se valjda zvijezde krivo posložile. Ali vrijeme prolazi i te zvijezde se ne slažu. Ne zato što ne bi mogle, nego zato što osobe koje traže savjete i pomoć te iste savjete ne prihvaćaju nego i dalje furaju po svome i onda žale sami sebe kako im je teško i kako ih nitko ne razumije.
Ti to sve trpiš jer jednostavno i dalje vjeruješ da nekome možeš pomoći i malo sisanja energije nije razlog za prestanak davanja sebe nekome kome si potreban. A onda malo zastaneš i shvatiš da pola tih ljudi jednostavno ne zaslužuje tvoje davanje, ne zaslužuje tebe. Ljudi vrlo lako, često i nesvjesno, koriste druge ljude kad im se oni potpuno predaju i stoje im na raspolaganju od 0 do 24.
Takvi ljudi ne znaju ni cijeniti to što imaju jer smatraju kako je to normalno, kako to tako treba biti. Ni na tren ne pomišljaju da ona osoba koja je za njih stijena, mirna luka, vječni oslonac, također u životu ponekad treba upravo isto to.
Gadno je kad shvatiš da si u nekom odnosu, bio on prijateljski, ljubavni, rodbinski ili neki četvrti, jedina strana koja nešto daje. Osjećaš se glupo. Nitko se ne voli osjećati glupo.
Ali nekad u životu treba jednostavno napraviti rez. Ne onaj mali koji će se lako prikriti flasterom, već konkretan rez nakon kojeg nema povratka na neke stare navike i krive odluke.
Nekad treba stati i zapitati se tko ti je u životu najbitniji. Jesu li to svi oko tebe - dobri i loši ili si to ti. I pri tom pitanju uvijek trebaš imati na umu onu standardnu misao da ako nisi dobar za sebe, ne možeš biti ni za druge. Šteta je zanemariti sebe zbog nekolicine onih koji to ne zaslužuju jer onda pate oni koji to zaslužuju, a ne mogu dobiti cijelog tebe jer si se toliko potrošio trudeći se dati sve onima koji toga jednostavno nisu vrijedni.
Jednom kad napraviš rez i iz života izbaciš sve one koji tamo ne zaslužuju biti, sve postaje bolje i lakše. Mislim da bi svaki čovjek barem nekoliko puta u životu trebao napraviti kompletni ˝remont˝. Ne mora on trajati dugo, ali mora biti efikasan. Uzmeš si jedan period samo za sebe da vidiš gdje si i što si, te kako ćeš dalje. Napij se, steraj onu osobu koja ti godinama ide na živce u tri lijepe, uzmi si odmor, izvedi bilo što da sebe nagradiš koliko god sredstvo koje ćeš odabrati možda bilo i nelogično i teško izvedivo, ali probaj svim silama s vremena samom sebi dati poklon.
Proživi nešto što dugo odgađaš, napravi nešto što se nisi usudio, osjeti se živim. Nemoj stalno tražiti izlike zašto nešto nisi napravio. Svi imamo tonu opravdanja, svi imamo neke neodgodive obaveze ili djecu ili ženu/muža ili sto drugih stvari. Ali nekad je dovoljan i jedan dan potpune posvećenosti sebi kako bi napunio baterije za dugi period vremena.
Nemojte mi reći da u svom rasporedu s vremena na vrijeme ne možete naći taj jedan jedini dan koji ćete potrošiti samo na sebe.
Rad na sebi je dugotrajan proces i on se mora odvijati svakodnevno cijelog života, ali opet je rad. Opet je nekakva obaveza. A svaka obaveza crpi čovjeka. Živimo za godišnji odmor od posla, trebali bi ponekad ukomponirati godišnji odmor i od sebe samih. Kad si uzmemo taj odmor onda postaje i malo jasnije tko nam je u životu potreban, a tko nije. Postaje jasnije što istinski želimo, a što samo mislimo za želimo.
Jednostavno, sve postaje smislenije jer smo izašli iz onog autopilota i počeli razmišljati što stvarno želimo i s kime to želimo Nemojte nikada zaboraviti na sebe zbog nekoga. Ustvari nemojte zaboraviti na sebe zbog nikoga nikad. A onog trena kad osjetite da se to događa, zastanite, uzmite odmor i pronađite se pa krenite dalje. Nije uopće komplicirano, a donosi puno dobrih stvari. Eto, želim vam uspješan ˝remont˝!
O autoru:
Volim pisanje, fotografiju, pjesmu, 'sve što vole mladi'... Svoje misli često pretočim u tekst i nadam se da će se dio tih misli svidjeti i vama koji ih čitate...
Pratiti me možete na Facebooku i na Instagramu.