Prije desetak godina sam se uvijek nešto žalio. Skoro svakodnevno. Da, čak se i sam sebi za čudim kad se prisjetim tih dana. No, u životu uvijek dobiješ lekciju koja ti začepi usta kada se najmanje nadaš i kada je nikad nisi spreman naučiti, ali opet, milom ili silom, nekako je moraš naučiti jer ako je ne savladaš ispit života nećeš nikada proći.

Kad bi mi se nešto loše dogodilo, uvijek bih govorio, ne može gore, pa zašto baš meni… Zapravo nikad ne bih u tom trenutku razmišljao pozitivno. Ta moja životna lekcija prije koje sam se stalno žalio, dogodila mi se još u tinejdžerskoj dobi. Tada mi se naglo pogoršalo zdravstveno stanje, zbog toga što sam se zarazio gripom i zamalo preminuo.

Nije mi se lako prisjećati tih dana koje sam proveo na intenzivnoj. Pisat ću o tome kasnije još, kako bih te upoznao sa svojom bolešću. No, jedna moja životna lekcija je bila upravo ta kada sam završio u bolnici. Prije nego sam završio u bolnici bio sam jači i samostalniji, a danas nažalost ne mogu ništa sam. Nisam mogao ni zamisliti takvu lekciju. To je bila lekcija i istovremeno šamar. Šamarčina od kojeg mi se glava okrenula pet puta tristo šezdeset. I to je bio period u kojem sam promijenio svoje razmišljanje o životu.

Napisao sam ovo kao primjer, naravno da kad ti pukne guma ili ako malo pokisneš pa to i nije toliko strašno. Neke lekcije mogu biti puno, puno veće.

Istina, nikad ne možeš znati kada će ti i gdje stići lekcija, no ono što sam naučio, uz to da nikad više ne govorim ne može gore, jer baš može, je to da najbolje iskoristim svaki trenutak u životu. Da svaki trenutak u životu živim. Ne preživljavam, nego živim. Punim plućima. Koliko god mogu. Tada će i te lekcije možda postati podnošljivije. Još uvijek se bojim kako ne bih dobio gripu ili sličnu bolest i ponovno završio u bolnici jer takve bolesti mogu za mene biti kobne. Međutim, ne mogu ostatak života provesti u strahu i u kući pod staklenim zvonom.

To je kao da kažeš da nećeš ustati iz kreveta jer bi se mogao spotaknuti i pasti. Možeš ostati u krevetu, slobodno, ali onda nećeš vidjeti sunce koje obasjava tvoj vrt. Nećeš ćuti ptičice i vidjeti boje život. Zato trebaš iskoristiti svaki trenutak u životu jer nikad ne znaš što te čeka. Nemoj se žaliti ako ti baš ne ide od ruke, jer uvijek može gore. Razmišljaj kako ćeš to prebroditi.

Jednostavno loše periode u životu moraš proći, a zašto ih dobiješ, na to pitanje ti ja ne mogu odgovoriti, jer ni sam ne znam odgovor. Sve između tih lekcija, ali i one, čine život. Na kraju, mislim da je bolje da sam lekciju naučio u toj dobi, jer danas živim drukčije. Danas radim ono što volim, iskoristim svaki trenutak za smijanje, druženje i svoje voljene.

Jedino što mogu, a možeš i ti, je to da kada stigne lekcija da je pokušaš što prije prihvatiti i preživjeti. Neke stvari ne mogu znati, ali vjerujte mi kada sam ležao u bolnici nisam baš razmišljao najljepše. Mislio sam da je moj dosadašnji život gotov. Zapravo kad bolje razmislim i bio je gotov. Iz bolnice je izašao drukčiji Jan. Jan koji se snažno uhvatio rukama za život. Znao sam da sve može nestati odjednom i taj me osjećaj potpuno promijenio.

O autoru:

Moje ime je Jan Bolić i pisac sam. Pišem knjige, prozu, romane, kolumne i povremeno poeziju. Volim pisati, ne bih mogao zamisliti svoj život, a da nešto ne zapišem. Inače bolujem od bolesti Spinalne mišićne atrofije tip 2, zbog koje gotovo ništa sam ne mogu pomaknuti, ali bez obzira na progresiju bolesti danas romane pišem i tipkam jednim prstom kojeg još uvijek mogu pomaknuti. Posvetio sam se pisanju i moj san je uveseljavati, zabavljati, potaknuti na razmišljanje i odmarati čitatelje od svakodnevice kroz knjige, i tekstove koje pišem. Uz pisanje, volim čitati, družiti se s prijateljima, šetati, promatrati, razmišljati, piti kavu i colu. Nadam se da će vas moji tekstovi barem potaknuti na razmišljanje. Uvijek pišem iskreno i strastveno. Aktivan sam na društvenim mrežama gdje se redovito družim sa svojim pratiteljima. Možete me pratiti na Facebooku i Instagramu. Hvala vam!