Ego je posao meta koju svi žele oboriti i uništiti, a da pri tome nemaju pojma kakvu štetu čine sebi samima i koliko gube na vlastitoj snazi.

Ego i pozitivne poruke 

Već neko duže vrijeme imamo pregršt prilika (na internetu i šire) naići na razne life coach savjete kao i na razne super pozitivne poruke i citate. Neke od njih glasile bi ovako: "Možeš ako misliš da možeš" ili "Ako misliš da možeš i ako misliš da ne možeš - u pravu si". Načelno se slažem s ovakvim tvrdnjama, zaista je sve u našim glavama.

No, ima jedan veliki ali. (Nije da ih toliko tražim, ni savjete niti coacheve, koliko iskaču od svukud; nemam ništa protiv njih i njihovih savjeta jer mnogi od njih su mi pomogli da se pokrenem, no mnogi od njih su nažalost poprilično nestručni, da ne kažem samoprozvani.)

Taj veliki ali bi bio - da mogu, već bih to radila. Odnosno, postoji taj jedan dio nas, zovemo ga ego, koji nije baš spreman na to da može. Dosta vremena u životu je proveo misleći da ne može. I sad mu ja kažem - ma možeš! Što se dogodi tada? On se preplaši, naljuti i zainati. Tko sam ja da njemu mrsim njegovu sliku o sebi (njemu)? On je navikao da ne može i tako je naučio živjeti. Sve je podredio tome, sve je izorganizirao na način da se uklapa s tim da on ne može. Kako da on sada počne raditi ono što ne može, to znači da će morati presložiti sve što je čitav život slagao. U mom slučaju 36 godina.

Za što nam je kriv ego

Puno puta sam se i sama povodila tim savjetima i citatima i počela mijenjati način razmišljanja iz onog da ne mogu u onaj da mogu (bilo što). Počela sam i ja shvaćati kako sve blokade koje imam postoje samo u mojoj glavi. Shvatila sam da samu sebe ograničavam. Zato sam u jednom periodu života počela primjenjivati te savjete - da mogu. No, zabijala bih se konstantno u zid. Najjače što ide! Nikako mi nije bilo jasno što se dešava. Kako je moguće da ne mogu ako sad napokon znam da mogu? Gdje je problem?

U biti sam ga povrijedila tako što sam mu nametnula svoje mišljenje misleći da je jedino ono važno. Ne samo da nas driblaju s onim savjetima kako možemo ako mislimo da možemo, nego nam još savjetuju i da ubijemo ego!? Ili da mu učinimo bilo što drugo nažao kako on ne bi upravljao nama. Opet, koliko god da se slažem da nije ego taj koji treba upravljati nama, ne mogu se složiti s tim izjavama kako je ego loš, ne treba nam itd.

Kakve god da blokade postoje u njemu na meni je da ih poštujem. A ako smatram da ih je potrebno ukloniti, najbolje bi bilo to raditi oprezno i suosjećajno.

Ego prihvaća pregovore

I što sada kad ja znam da mogu, a ego ne može? Smatram da je najbolje da ga probam razumjeti i da pokušam suosjećati s njime. Da ga pokušam obuzdati i smiriti. Da pokušam porazgovarati s njime. Pregovarati čak. To je to! Pregovaranje s egom, za početak, kasnije ćemo tek otkriti da smo super partneri. Ali za sada to još ne vidimo. Ni on ni ja. Nakon što uspijemo pregovarati, moj ego i ja počinjemo kreirati kontakt, interakciju. Sad više ne moramo pregovarati, sad se možemo i dogovarati.

Tu bih spomenula jedno predavanje na kojem sam bila koje mi je preokrenulo doživljaj ega, iako to nije bila tema predavanja. Predavač je naveo jedan primjer što kad ego ima problema sa onim što si ti odlučio raditi, promijeniti... Npr. ukoliko si odlučio prestati raditi posao koji radiš jer si nevjerojatno nezadovoljan time, a shvatio si da te jako zanima meditacija i da bi se volio time baviti. Iz perspektive ega nije baš najpametnija stvar dati otkaz i početi držati satove meditacije svaki dan (o drugim razlozima zašto to ne bi bilo dobro ovdje nije riječ). Ego to neće podnijeti ako si cijeli život radio na uvjerenju da moraš raditi konkretan i ‘siguran’ posao od 8-16h.

Sad odjednom bi ti u ‘nesigurno’ i to još u okolini kojoj nije jasno ni čemu meditacija služi. Egu bi to bilo previše i našao bi načine kako da to izbjegne. Nakon što krenem pregovarati s njime pa ga pitam jel ti ok da meditiram svaki dan i držim satove meditacije jednom dnevno? On kaže da nije baš siguran, pa ga ja pitam jel ti ok da držim te satove samo vikendom, dok preko tjedna radim svoj ‘siguran’ posao? On sad tu kaže - pa ok, nije loše, toliko mogu. Ali ajde za sada samo nedjeljom. I onda ja krenem tako. S vremenom vidim jel mu počelo biti ok i subotom... Pa preko tjedna. Kad se on na sve skupa malo navikne, neću ga ja više išta trebati pitati, on će sam htjeti, vjerujte mi!

Ego sam ja

I onda dolazim do sljedeće spoznaje. Ego je (kao) malo dijete u meni. Ili malo dijete općenito. Zamislite da krećete s trčanjem i vodite to malo dijete s vama. Kao odrasla osoba imate puno veće korake i puno više energije od malog djeteta, a vi očekujete da vas dijete prati u stopu. To što vi možete trčati, ne znači da može i to dijete.

Zato je potrebno da se vi prilagodite djetetu dok ono ne stekne kondiciju, pa i poraste u međuvremenu. I tek onda trčite skupa istim tempom. Ali prije toga vam ništa ne znači što vi znate da možete, ako to dijete ne može. Vjerujem da postoji puno bolji primjer od ovog, ali nadam se da ste shvatili poantu. Ako se sad još samo malo vratim na onaj dio gdje sam spomenula kako je moj ego povrijeđen i usporedimo to s djetetom (u sebi ili bilo kojim drugim) možemo zamijetiti kako je ego zaseban entitet s kojim treba raditi, kog je potrebno usmjeravati, s kojim je potrebno komunicirati, dogovarati se, pa čak pristajati i na kompromise.

Tek tada će mi ego pokazati da mi je saveznik. Ako se prema njemu ponašam tako da ga ušutkam i stavim tamo 'gdje mu je mjesto', ako mu naređujem i zabranjujem, prijetim mu da ću ga ubiti, ili u boljem slučaju staviti u okove - što mislite koliko će biti spreman na suradnju? Imajte razumijevanja prema svom egu jer on vam zaista može biti odličan partner u životu!

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici: 

Moje ime je Slavenka Đikić i autorica sam tekstova i ilustracija na blogu 'Knjiga Inspiracija'. Mjesto je to na kojem uvijek možeš pronaći nešto što će te potaknuti, pokrenuti, ohrabriti ili inspirirati. Možda baš ovdje pronađeš onu točku na i koja bi mogla zaokružiti neku tvoju priču. Pratiti me možete i na Facebooku.