Na to da se pridružim svom dragom u hodanju po brdima potaknula me moja mama. Od kuda sad ona, pitate se... Jednom prilikom došla sam na vikend kod roditelja jer mi se nije dalo biti sama u Zagrebu. I pita me mama: A zašto ti ne ideš u brda s ostalima? Čamiš vikendima u gradu, osim ako ne radiš, a mogla bi malo prošetat po planinama...

Ni slutila nije kako će se to zakotrljati i da ću nakon kratkog vremena biti ovisna o šumi, livadama, stijenama, nestvarnim krajolicima, zaglušujućoj tišini... I tako sam ja krenula. Obukla sam na sebe staru trenirku, a umjesto gojzerica za početak sam hodala u cipelama pokojnog ujaka u kojima je on obavljao poslove na gradilištima. Ličile su na gojzerice utoliko što su bile gležnjače i to je otprilike to. Bile su mi prevelike nekoliko brojeva, teške, ali nisam se bunila jer me svaki izlet zabavljao. Gomilu puta spoticala sam se u njima i izvrtala noge da mi je došlo da ih skinem i nastavim uspon bosa.

Naravno, to nisam nikada napravila iz vlastite sigurnosti. Svaki početak je težak, ali mislim kada krenete od nule ili od jako malo da kasnije dobro znate cijeniti sve što imate. Upoznavala sam u tim prevelikim perajama, kako sam ih od milja zvala, nova mjesta, otkrivala divne nestvarne krajolike. Da ne hodam kao muha bez glave počela sam čitati sve što se tiče planinarenja i boravka u brdima, od vodiča, priručnika, monografija... Isprva sam obilazila vrhove u okolici Zagreba, samo su bile potrebne upute iz planinarskog vodiča, dobro društvo i naravno špek i kobasice, a sve ostalo dolazilo je s iskustvom.

Vjerujte mi, bit će lakše za vaš budžet. Kad smo već kod opreme za početak su najbitnije dobre gojzerice. I tako se suživot sa brdima polako počeo razvijati i produbljivati. Svaki vikend obilazili smo vrhove po Hrvatskoj, neki su bili manje zahtjevni, a neki su mi donijeli žuljeve, bol i natjerali me da si postavim ono pitanje "Šta je meni ovo trebalooo?" (ne, nisam razbijala čaše i tanjure dok sam si ovo vrtjela u glavi). Ali tijelo i um tražili su još. Što je bilo teže i duže trajalo, meni se više sviđalo.

Zvuči malo mazohistički, ali ono što sam viđala putem je riječima neopisivo, a u meni je izazivalo mješavinu osjećaja - sreću, euforiju, uzbuđenje, mir, olakšanje... U početku okolini, kako simpatično volim reći civilima, koje takva vrsta aktivnosti ne zanima, bilo je neshvatljivo da se baš svaki vikend mora nekamo ići i da se za neke druge aktivnosti poput rođendana i drugih oblika druženja moram unaprijed dogovarati jer su mi vikendi bukirani. Bukirani brdima...

I sad, da se opet vratim na svoju majku koja me u biti ponukala da krenem u brda. Nakon godinu dana mog hodanja brdovitim prostranstvima njoj nikako nije bilo jasno kako baš svaki vikend ja moram ići planinariti. Dogodio se sukob svjetova. Nekad bih popustila ja, nekad ona. Ali s uma nikad nisam smetnula onu mama je mama, jedna jedina. Rijetko su se te nesuglasice ponavljale, sada ih više nema. Svi oko mene navikli su se na moj tempo života. Doma me može jedino zadržati ekstremno loše vrijeme, bolest, svadbe, krstitke i rođendani dragih prijatelja. Odnosno kako novinari kažu - breaking news situacije.

Bitno je naći dobru mjeru, a ja sam ju nakon toliko godina našla. Hvala vam planine!

O autorici:

Moje ime je Ivana Samaržija i zaljubljena sam u planine, penjanje i planinarenje. U prirodi pronalazim lijek za um i tijelo, a u gradu sam pak izgubljena. Dugogodišnja sam urednica i novinarka. Svaki slobodni vikend provodim u brdima, okolina je tolerantna i razumije moju veliku strast i ljubav.