U ljubavi dijelite isti korijen, ali cvjetajte svatko sam za sebe

Ostavio ju je. Mirno, tiho i dostojanstveno. Kakav je i on sam. Nakon šest godine veze, šest godina zajedničkog života odlučio joj je reći zbogom. Znam koliko mu je bilo teško, vidjela sam tu duboku mušku bol u njegovim naboranim zjenicama. Njegova je bol padala kako s njegovih usana, tako i s njegovog srca. Govorio je kratko, borio se dugo. Njegove su rečenice bile prepune izdisaja, slutnje i iščekivanja, kao da su se sudarale same sa sobom, očekujući da se zapetljani čvor ljubavi raspetlja preko noći, ali nije. Ništa se od navedenog nije dogodilo.

Poznajem ih oboje. Dovoljno dugo da bih mogla s racionalne, ali i svoje jače, emotivne strane koliko toliko dok ih gledam dok sjede za stolom preko puta nas, razlučiti jesu li zaista jedno za drugo. Njihova mi tijela pričaju priče koju njihove usne s vremena na vrijeme skrivaju. To činimo svi. Kod kuće, ali i izvan nje.

Tajne se jednog odnosa – govoriše nam, aludirajući na najveće tajne, čuvaju između dvoje ljudi. Svijet je preokrutno mjesto, čak i ljudi koji su nam bliski, prijatelji s kojima se družimo vikendima, dječjim rođendanima, svi su oni potencijalni suci naših vješto omeđenih tajni. Ali tajne uvijek isplivaju. Kao što i ljubav, ako zaista postoji uvijek ispliva. U suprotnom se uguši u vlastitoj umišljenosti, uvjerena da će je upravo umišljenost održati na životu. I održi je, ali samo na aparatima. I samo na kratko.

No nevolja je u tome što se čovjek osim u čovjeka preko puta sebe nerijetko zaljubljuje i u vlastitu umišljenost, u slijepost koja ga odvodi u oholost, u pretjerani otpor, u neprestano dokazivanje, u ring u kojemu nakon nekoliko okrutnih udaraca ničice padaju oni slabiji, nevještiji igrači, dok publika urliče tražeći još i još. A ljubav nepomično stoji sa strane, stoji, gleda i plače.

Jedan od mojih najdražih grčkih filozofa, Platon u svom poznatom djelu Simpozij, iznosi mitsku priču o tome zašto ljudska bića osjećaju toliku žudnju za sjedninjavanjem s drugim bićem, te zašto je taj čin toliko nezadovoljavajuć pa čak i razoran. Prema mitskoj priči, moćni nas je Zeus kaznio pa nas od prvotnih savršenih stvorenja prepolovio na razdvojena jednoglava stvorenja koja će od toga dana pa ubuduće, čitav svoj život lutati svijetom tražeći svoju drugu polovicu s neprestanim osjećajem žudnje i nepotpunosti. Od tada mi ljudi uporno tražimo svoju drugu polovicu, uvjereni da se naša vlastita sreća nalazi u drugome, i da naša duboka usamljenost prestaje u drugome. A je li zaista tako, iako je ovo tek mitska priča dakako, svakodnevno pokazuju mnogobrojni uništeni ljubavni odnosi koji umjesto u uvažavanju i održavanju individualnosti, poštovanja i ljubavi, održavaju i hrane međusobnu ovisnost, ljubavnu patologiju (pathos = bol ili patnja), te duboke bolesti koje, ako se ne krenu liječiti na vrijeme uspijevaju zaraziti sve oko sebe, a ne samo oboljele.

Moji su prijatelji s početka priče rijetko dobri ljudi. Vrijedni, moralni, duboko posvećeni svom poslu i prijateljima. Ipak, i oni su samo ljudi, možda ne želeći to, nesvjesno zalutali u osjećaju ljubavne besmrtnosti, žudnje i opsjednutosti, iskusivši u šest godina veze euforično stapanje s drugim ljudskim bićem.

Oboje su sada dobro, Bogu hvala. Svatko na svojoj strani svijeta kreće ispočetka svjesni da je prekid za njih bilo najbolje rješenje. I razumijem ih oboje, i žao mi je zbog oboje. I ne biram niti jednu stranu. Ne iz razloga jer bi to bilo nepravedno prema njima samima, već iz razloga jer bi to bilo nepravedno prema ljubavi u koju istinski vjerujem, ljubavi koja ima moć spojiti ljude, ali ih pritom ne ugušiti. Dijeliti isti korijen, ali cvjetati svatko za sebe. Eto tako ja vidim ljubav. Je li takvo što u vremenu u kojemu živimo uopće moguće? Iskreno ne znam, kada je ljubav u pitanju, jedino što znam da sada ne pristajem na ništa manje od nemogućeg, i da na svojoj “polovici” učim dopustiti da bude cijela, čak i bez mene … pa dokle nam ide, ide.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.