Ostanak još jedan dan u Tallinnu činio mi se kao pravo mučenje. To nije najgora stvar koja vam se može dogoditi. Ali ja sam htio svoj bicikl. Htio sam putovati...
Marin Bukljaš pisac je, DJ i ljubitelj putovanja. Trenutno je na putovanju od Finske do Turske biciklom, tijekom kojeg planira obići zemlje Istočne Europe. Marin je do sada napisao četiri knjige, a njegov prvi roman "Veliki lutak" objavljen je u digitalnom izdanju. Ostale tri čekaju izdavača. Radi kao DJ jer mu taj posao ostavlja dovoljno vremena za ostale aktivnosti koje ga zanimaju.
Nakon mnogih putovanja odlučio je bilježiti ih kamerom. Do sada je snimio tri putopisa, a ove je godine dobio i prvu nagradu "Dijana Klarić" za najbolji video 2014. s putopisom "Priča o Balkanu".
Marin će na putovanju od Finske do Turske biti oko dva mjeseca. Najviše ga raduje što će provesti dosta vremena na otvorenom, u prirodi, spavati u šatoru te saznati više o ljudima koji žive u zemljama koje su odnedavno u EU. Njegovo dvomjesečno putovanje možete pratiti na portalu 24sata. Ovo je Marinova prva priča, koja nažalost već na početku, nije krenula dobro.
Sjedio sam na metalnoj stolici na aerodromu. Čekao sam da se šalter Lost And Found napokon otvori. Posljednjih dana sam nekoliko puta dnevno putovao busom iz Tallinna za aerodrom nadajući se da su pronašli moj izgubljeni bicikl.
Čulo se tiho zujanje. Roleta se počela podizati. S druge strane staklene pregrade stajao je mladić ozbiljna izraza.
- Dobar dan. Ima li kakvih novosti?
Iz njegovog pogleda dalo se iščitati da nema.
- Poslali smo još jedan upit u Moskvu. Javili su nam da ništa nije pronađeno. Dođite ponovno sutra.
Ostanak još jedan dan u Tallinnu činio mi se kao pravo mučenje. Mislim, zaglavit u Tallinnu i nije najgora stvar koja vam se može dogoditi. Grad je prekrasan. Ulični prodavači nose narodne nošnje dok prolaze krivudavim uličicama popločenim kamenim kockama. Srednjovjekovna tvrđava i stari dio grada su među najočuvanijim u Europi.
Ali ja sam htio svoj bicikl. Htio sam putovati.
Preselio sam se u drugi hostel. Ovaj je bio u centru. Soba za deset eura bila je jeftino sklepana. U stari tavan nagurali su dvadesetak kreveta, ako ne računamo madrace na podu. Kreveti na kat bili su rasklimani. Na donjem krevetu ležali su ostaci nečijeg ručka. Zahod i zajednička kupaonica bili su na donjem katu. Tople vode nema. Htio sam utaknuti punjač u struju, ali utičnica je ispala. Nisam je mogao namjestiti.
Ležao sam na krevetu. Kroz zamagljeni prozor gledao sam svijet sličan mom, ali drugačiji. Kroz povijest mnogi su narodi vladali ovim područjem. Danci, Nijemci, Šveđani, Poljaci i Rusi. Svi su ostavili neki trag. Odlučio sam probati pivo. Sišao sam stepenicama do dnevnog boravka u podrumu i kupio limenku piva za dva eura. Bilo je bogatog okusa poput Njemačkog i pitko poput Danskog. Svidjeli su mi se tragovi povijesti.
U sobu je banula skupina pijanih Engleza. Pod je podrhtavao pod njihovim nogama. Neki su legli na madrace. Oni koji nisu ležali razvlačili su cure po kutevima. Gurnuo sam čepiće u uši, okrenuo se na drugu stranu i pokušao zaspati.
Ujutro sam kupio kilu banana i sjeo na klupu. S druge strane ceste neka je starica svirala žičani instrument nalik tamburici. Na podu je stajala kutija za cipele s nekoliko kovanica.
Zaglavljeni između starog režima koji je umro, i novog koji se još nije rodio, estonski umirovljenici snalaze se kako znaju. Ubacio sam dva eura u kutiju. Zahvalno je klimnula glavom. Stavio sam dvije banane. Prestala je svirati.
- Spasiba, spasiba...
Nisam znao što bih odgovorio.
Po cesti je prolazio jedan biciklist. Pratio sam ga pogledom dok nije skrenuo iza ugla. Tješio sam se da za sve postoji valjani razlog. U ispravnost odluka viših sila ne treba sumnjati. Eva je kontaktirala aerodrom u Zagrebu. Nazvala je Aeroflotov ured. Učinila je sve što je bilo potrebno da se bicikl pronađe. Sjajno je imati tako pouzdanu djevojku na koju se možeš osloniti. Preostalo nam je samo da čekamo. Najbolji način da kvalitetno ispuniš vrijeme je da negdje otputuješ. U Tallinnu sam se počeo osjećati kao kod kuće.
To mi se nije dopadalo.
Otišao sam u luku. Iza pulta je sjedila vrlo lijepa Estonka. Slična onoj koja mi je prodala kartu za Finsku. Crna kosa, crne oči, bijela put. Za razliku od mladića s aerodroma, njoj je bilo doista drago što me vidi.
- Hej. Moram otići iz Tallinna čim prije. Što nudiš?
Zbunila se.
- U Estoniji ti nije lijepo?
- Je. Ali imam strahovitu potrebu za kretanjem i upoznavanjem novih zemalja. Stvar je u genima. Djed mi je bio mornar, znaš.
- Oh... Ok. Ima jedan brod za Stockholm. Danas u šest. Putuje se cijelu noć. Povratak je prekosutra.
Od svih načina prijevoza najviše volim putovati brodom. Polako ploviš dok ti se pogled odmara na pučini. Ima mnogo mjesta za kretanje i čak nekoliko WC-a.
No zvučalo mi je skupo.
- Koliko stoji najjeftinija karta? Mogu spavati i u čamcu za spašavanje.
Nasmijala se. Krenula je tipkati po tastaturi. Trajalo je cijelu vječnost.
- Evo...cijena je osamdeset šest eura. U to je uključen i krevet u kabini s kupaonicom.
Sjetio sam se pijanih Engleza i hostela za deset eura. Morao sam donijeti brzu odluku. Ako dobijem svoj bicikl nazad morat ću smanjiti troškove. Spavat ću isključivo u šatoru. Prat ću se mokrim maramicama. Kupovat ću od seljaka jeftini sir i vrhnje. Vježbat ću jogu. Vozit ću brže.
- Može. Uzimam.
Kupio sam hrane za dva dana i ukrcao se na brod.
Ubrzo se Victoria 1 zatresao poput diva koji se netom probudio. Čuo se šum valova koji su se rasprskavali kao kristali. Krenuli smo. Bio je to izvanredan osjećaj. S palube sam promatrao toranj crkve svetog Olafa kako postepeno nestaje s horizonta. Odlazak u novu zemlju dao mi je šansu da odmorim misli.
Tek kad je purpurno sunce leglo na Baltičko more, ušao sam unutra.
U kabini sam zatekao jednog Kineza. Očekivao sam ih još barem deset ali nisu se pojavili. Raspakirali smo stvari i otišli u bar. Uz kartu se dobije pedeset posto popusta na jedno piće. Odlučili smo ih iskoristiti.
Rekao mi je da se zove Carter.
- Zaista? To ti je pravo ime?
- Ne. Pravo ime mi je Wai Hei Chan.
Stanka.
- Ali zašto Carter?
- Lakše se izgovara. Svi u Hong-Kongu uzimaju strana imena. To zvuči kul.
Kucnuli smo se, otpili gutljaj i nastavili pričati.
Carter je rođen u Hong-Kongu. Studira ekonomiju u Barceloni. Obožava putovati. Engleski govori izvrsno. Djeca iz bogatih obitelji uvijek sjajno vladaju stranim jezicima. Skupi tečajevi znaju kako prodati znanje.
Ispričao mi je da svi mladi u Kini žele izgledati kao zapadnjaci. Na moje pitanje o Konfucijevom nauku o obitelji kao temelju društva, i Lao Tzeovom nauku o skromnosti, samo je odmahnuo rukom.
- Takav je bio stil života naših predaka. Danas je takav život nemoguć. Trebaš se izboriti za što bolji položaj u društvu, inače si gotov.
Išli smo spavati kad smo bili posve sigurni da je estonsko pivo bolje od švedskog.
Ujutro sam promatrao mnoštvo malih otočića s ljupkim kućicama kako prolaze pored broda. Jedrilice su plovile po mirnoj površini mora kao da klize po ledu. Toplo jutarnje sunce nježno je milovalo lišće visokih drveća s gustim krošnjama. Bilo je toliko očaravajuće da sam htio biti na svim palubama u isto vrijeme.
Kapetan nas je obavijestio da stižemo u Stockholm za sat vremena. Putnici su se uskomešali.
Na brodu koji povezuje Istočnu Europu sa Zapadnom odmah se uoči razlika među narodima. Rusi se drže strogo i nastoje izgledati što opasnije. Glasno pričaju i ne obaziru se što uznemiravaju sve oko sebe. Šveđani su tihi i povučeni. Nemaju se potrebu isticati. Estonci su slični Rusima, samo što nisu toliko nametljivi.
U deset sati brod su dotjerali do pristaništa. Putnici su izašli kroz široki tunel i krenuli prema gradu.
Krenuo sam i ja.
Dakako, na izlazu je čekala gomila taksista. Nemoguće je doći u neki grad da te ne pokušaju opelješiti.
Nisam imao pojma kamo treba ići, gdje je centar Stockholma i koliko košta subway. Nisam bio spreman ništa platiti. Nitko me nije ništa pitao, niti me pogledao. Taksisti su ravnodušno gledali kako odlazim s novcem koji je trebao biti njihov.
Do centra sam pješačio sat vremena. Činilo se kao da je prošlo deset minuta. Divio sam se fasadama koje nisu zašarane. Čistim ulicama. Vozačima koji staju na zebri.
U životu treba često uzeti odmor od posla, muzike, interneta, ljudi. Imati vrijeme koje možeš posvetiti samo sebi. Kad ne moraš pričati. Kad ti nitko ne govori besmislice. Kad jednostavno sjediš i gledaš svijet, a svijet gleda tebe
U parku sam upijao miris lipa u cvatu. Na travnjak je došla jedna djevojka. Duga plava kosa padala joj je do sredine leđa. Skinula je majicu i legla na sunce u grudnjaku. Zatim je došla još jedna. Ubrzo ih je bilo desetak. Sve su bile plavuše. Sjedile su na travi, pričale ili se sunčale kao da su na plaži. Došle su i obitelji s malom djecom. I oni su se razgolitili. Parovi su izmjenjivali nježnosti. Nabildani mladići su pili iz iste boce. Pokušao sam zamisliti takvu scenu na Zrinjevcu. Pitao sam se koliko bi vremena trebalo proći do dolaska policije.
Krenuo sam dalje. Ubrzo sam uplivao u rijeku ljudi što je tekla prema glavnom trgu. Sve je bilo puno malih dućana sa suvenirima, uličnih zabavljača i dobre glazbe.
Na tržnici sam se zaželio trešanja. Želja me prošla kad sam vidio cijenu. Deset eura kila. Prodavač je bio Bugar.
- Bratko! Ajde kupi nešto.
- Skupa ti je roba.
- Malo je. Ali je specijalna.
- Kako to da pričaš hrvatski?
Nasmijao se otkrivši zlatnu trojku.
- Pa Bugarski je ko Hrvatski. Samo bez padeža.
Dao mi je jednu trešnju. Bila je sočna. Htio sam snimiti tu scenu. Pobunio se. Možda je sramežljiv. A možda samo radi na crno.
Između uličica struja me vodila prema jednom brdu. Ispod brda bio je Napoleonov kip. Šveđani se rado prisjećaju slavne bitke kod Waterlooa.
S jedne strane bio je stari grad s dvorcima, palačama i trgom.
S druge strane bilo je brdo s crkvom.
S treće strane bilo je more.
Popeo sam se na brdo i izvadio kameru. Po kanalu je milio turistički brod. Dojurio je ski-jet i skupa su prošli ispod nadvožnjaka. Na obali su rojevi ljudi zujali amo-tamo. Bio je to širi centar. Sjeo sam na zidić i iz ruksaka izvadio pecivo i sir. Bio je topao i ukusan. Razmišljao sam koliko takav sir košta u Švedskoj.
U posljednje vrijeme sam prestao biti ljubitelj velikih gradova. Zagađeni su, prenapučeni i skupi. No Stockholm me se stvarno dojmio. Predivna arhitektura. Fantastična vibra. Sve je uređeno s ukusom i mjerom.
Sjedio sam neko vrijeme i dopustio mislima da otplove. U životu treba često uzeti odmor od posla, muzike, interneta, ljudi. Imati vrijeme koje možeš posvetiti samo sebi. Kad ne moraš pričati. Kad ti nitko ne govori besmislice. Kad jednostavno sjediš i gledaš svijet, a svijet gleda tebe. Moderni ljudi se boje samoće. Ali ako ne upoznaš sebe, onda ne poznaješ ni druge, zar ne?
U daljini sam ugledao brod i sjetio se da se moram vratiti u Tallinn.
Marina možete pratiti i na njegovoj stranici My Friend Bike.
