Tri sata sa sinom ili kako je kapitalizam ukrao roditeljstvo

Nikada nisam bila neka feministica. Ono, sviđaju mi se te neke stvari oko ravnopravnosti kad je platna lista u pitanju, ali ne sviđa mi se da zbog ravnopravnosti moram sama mijenjati gumu na autu ili ga, ne daj Bože, sama voziti na servis. Za to se intenzivno pravim bedasta već godinama. Jednostavno mi je lakše da se time bavi moja snažnija polovica. Osim toga mislim da je nas žene taj feminizam doveo do toga da se moramo boriti s dečkima na poslu, super kuhati, uvijek bar pristojno izgledati i naravno biti fantastične majke. A meni to, najiskrenije, i ne ide uvijek baš od ruke. Ako nekako izgledam, onda zakasnim na posao. Ako je stan uredan, onda znači da se nisam igrala s djetetom...Uglavnom, uvijek na nekom području vlada kaos. Možda nisam dovoljno super, no ja si imam čak i objektivno opravdanje.

Radim od 9 do 17 (ne, ne pišem kolumne svo vrijeme. Imam i nekog drugog posla), radim i vikendima, a katkad sam dežurna i popodne, sat vremena dnevno izgubim na transport od doma do posla i natrag, a nekad moram ostati i malo dulje na poslu. I tako ja, ako je sve u redu dolazim kući oko 18 sati. To me nije ni najmanje mučilo dok nisam imala dijete. Volim svoj posao i nije mi bio problem raditi dulje. Nekad bi lijepo poslije posla odmaglila do grada, sjela na popodnevnu kavu i došla kući u neko nedoba. Međutim, s dolaskom djeteta te mi opcije ne padaju na pamet i to iz vrlo jednostavnog razloga. Svaka minuta kasnijeg dolaska kući meni izgleda kao da sam ukrala dragocjeno vrijeme koje sam mogla provesti sa svojim mišem. Izjeda me osjećaj krivnje kada jednom mjesečno (ako i tada) odem na babinjak s curama. Imam osjećaj da sam loša majka kada to malo slobodnog vremena što imam trošim na šalabajzanje i cerekanje umjesto da se mazim, igram i na kraju krajeva pokušavam odgojiti svoje dijete.

Što sve stane u tri sata?

Moj sin ide spavati oko 21 sat što znači da ja s njim imam doslovno tri sata zajedničkog vremena na dan. U to moram utrpati igru, šetnju, jelo (a trudim se skuhati barem jednostavnu juhicu), kupanje i odgoj...Ma koliko si objašnjavala da je i drugima tako, to me stvarno čini nesretnom. I da, mislim da je kapitalizam ukrao i majčinstvo i očinstvo. Koliko nas s djecom provodi tri sata na dan ili manje? Koliko nas uspijeva organizirati zajednički nedjeljni ručak? Meni to uspijeva dva puta mjesečno jer jedan vikend radim ja, a drugi otac..., a naš potomak samo ispraća i dopraća svoje roditelje. I znam da nama nije najgore... I pitam se kakve mi to vrijednosti možemo usaditi u dijete u toliko malo vremena? Ja se nerijetko ulovim kako puštam maleckog da se igra što duže, ne tjeram ga na spavanje jer uživam u njemu i jednostavno želim da to čim duže potraje. Pa ga nekad i gurkam ujutro da se što ranije digne ne bi li se bar malo poigrala s njim prije posla...Pa se onda tješim da je i našim roditeljima bilo tako, a eto mi smo odrasli i većina nas je koliko-toliko ispala okej.

"Nemam izbora, raditi se mora"

Ali nije im bilo. Moja je majka dolazila kući najkasnije u 4 popodne, nije se radilo na blagdane, vikendi su bili svetinja, kao i ozbiljan višetjedni godišnji odmor. Danas? Ta luda utrka s vremenom, strka da si osiguram nekakvu egzistenciju...ne novac, ne bogatstvo već obično preživljavanje ubija roditeljstvo, ubija odgoj, ubija vrijeme i snagu potrebne da budemo dobri roditelji...Možda sam prepesimistična, možda sam u krivu i možda će sve na kraju ispasti dobro...ali za sad si ne mogu pomoći i ne mogu iz sebe izbaciti taj osjećaj krivnje da ne dajem djetetu dovoljno sebe. Ne treba njemu ni moja plaća, ni novi vlak, njemu je najveća vrijednost u ovoj fazi naš zagrljaj, a mi mu to nekad naprosto ne stignemo ponuditi. I nerijetko izgovaram kako bi bez problema radije sjedila doma do kraja života i bila kućanica i majka nego gledala tužno lice svog sina kad odlazim na posao. No izbora nemam...raditi se mora, a u našem velikom svijetu nema puno slobodnog vremena. Pa sad vi recite da je ravnopravnost žena i kapitalizam cool.