Nakon tri godine ove vlasti nalazimo se u još gorem stanju, ne samo ekonomski. Upali smo u duboku apatiju i beznađe, a cjelokupnim društvom je zavladao cinizam.
Koja je pala upravo u tjednu kad je u Zadru pokrenuta pravosudna akcija protiv sudionika jedne od najvažnijih poteza ove Vlade - predstečajne nagodbe.
Ono što je ova vlast propagirala kao jedan od svojih najvećih, a ustvari jedan od rijetkih uspjeha, završilo je uhićenjem Rene Sinovčića i poreznika koji su mu navodno pogodovali u predstečajnoj nagodbi.
Tako je i ono što je trebalo unaprijediti neke stvari u ovoj državi, završilo debaklom. Ovog puta pravosudnim. Pored onog redovnog debakla u koji se pretvorio mandat ove Vlade.
Preuzeli ruševinu
Prije tri godine, kad je Kukuriku koalicija obavila formalnost na izborima i preuzela od HDZ-a ovu ruševinu od države, procjenjivalo se da bi njezina Vlada mogla biti nepopularna, pa čak i omražena u javnosti.
No, trebalo se to dogoditi zbog bolnih reformi i neophodnih, iako nepopularnih mjera koje valja poduzeti u svrhu oporavka zemlje, a ne upravo zbog izostanka tih reformi.
Čak je i start bio donekle obećavajući, kreditne agencije zadržale su rejting države nakon odlaska HDZ-a s vlasti, ali nakon toga sve je krenulo nizbrdo.
Pa tako danas, tri godine kasnije, imamo Vladu kojoj vjeruje još samo deset posto hrvatskih građana. Imamo premijera koji je najnepopularniji političar u zemlji. Imamo ministre koji su odlazili zbog afera i skandala, imamo nasljednike koji su bili još gori.
Imamo ekonomiju u rasulu, gospodarstvo u konstantnom padu, neobuzdani deficit koji ne vodi ekonomskom oporavku već održavanju socijalnog mira, imamo pad životnog standarda, sindikalne prijetnje, nezadovoljne poslodavce.
I kriminalne predstečajne nagodbe. I ubitačnu poreznu politiku. I bankrot pred vratima.
Ubitačna oporba
Ruku na srce, ni jednoj vladi u ovoj zemlji ne bi bilo lako s HDZ-om u oporbi. Sa strankom koja konstantno prijeti pučem, stvara rušilačku atmosferu u društvu, brutalno manipulira domoljubljem, braniteljima i Domovinskim ratom, podiže nacionalističke tenzije, proziva unutarnje neprijatelje i na sve moguće načine podriva vlast.
A sve to još je teže za koaliciju na čijem čelu se nalazi čovjek koji neznanje kombinira s nezainteresiranošću, a bezosjećajnost pogrešno miješa s iskrenošću, dok ona uporno ponavlja hadezeove obrasce vladanja: afere i skandale, nepotizam i pogodovanje, stranačku podobnost i promoviranje prijatelja, namještanje natječaja, "šegonizam" po modelu javno-privatnog partnerstva, korištenje represivnog aparata za obračun s protivnicima, korupciju i kriminal.
Kad se sve to uzme u obzir, Kukuriku koalicija može danas otvoriti šampanjac i proslaviti svoj najveći uspjeh - ostanak na vlasti. Nikada do sada u Hrvatskoj nismo imali prijevremene izbore, a to se neće dogoditi ni s ovom, po mnogo čemu najneuspješnijom vladom u povijesti.
Može sada Gordan Maras pričati kako ova vlast može "čistog obraza izaći pred birače". Iako bi se i o tome dalo razgovarati.
Međutim, ako je to glavni adut ove koalicije, ako je to jedino čime se Milanovićeva vlada može pohvaliti pred biračima, to znači da je sama jako spustila kriterije.
Čekajte Karamarka
Ako nas se uvjerava da možemo biti sretni da nas vlast ne krade, kad nas već upropaštava, onda smo u gorem stanju nego što se misli. A još je gora poruka kako ova vlast nema alternativu.
Ne volite Milanovića? E onda čekajte Karamarka.
Uglavnom, nakon tri godine vladavine Kukuriku koalicije Hrvatska je, po mnogo čemu, u još goroj situaciji. O tome ne govore samo ekonomski pokazatelji i političke ankete.
Pokazuje to i apatija u društvu, osjećaj beznađa i nesigurnosti, opće gađenje prema politici, dojam da je svaka alternativa samo još gora i da svaki izbori nose još veću propast.
Milanovićeva trogodišnja vladavina pojačala je cinizam do daske.
Doba cinizma
U nekim prijašnjim prijelomnim periodima toga nije bilo. Nakon Tuđmanove smrti eksplodirao je društveni zanos zbog probuđene demokratizacije, otvorenog puta prema međunarodnim integracijama, dugo očekivane liberalizacije društva.
Nakon Sanaderova uhićenja očekivala se i zahtijevala što brža smjena HDZ-a s vlasti i postavljanje nove garniture za koju se očekivalo (ustvari, potajice nadalo) da ne može biti baš tako loša.
A sada, kad se vidjelo za što je sve sposobna Kukuriku koalicija, a čime se prijeti Karamarkov HDZ, pretvorili smo se u cinike.
Nije bitno tko je na vlasti, sve se ionako svodi na isto.
Jedni su krali, drugi kradu malo manje, jedni su upropaštavali brzo, drugi upropaštavaju malo sporije, jedni su bahati i bezobrazni, drugi su nezainteresirani i bezosjećajni, jedni su završili po zatvorima, a ni drugi nisu daleko. Jedni nas plaše, drugi nam se gade.
A trećih praktički nema.
Prethodnih godina još smo se imali čemu nadati. Sada smo dovedeni pred nemoguću dilemu: hoće li nas i dalje voditi ovakva vlada ili će ju zamijeniti neka još gora?
Pritom nije stvar u tome da više nemamo kriterija. Upravo suprotno, kriterije i imamo kako bismo ih mogli srozavati od prigode do prigode.
Otprilike kao što Milanović po potrebi podiže onu svoju letvicu kriterija moralno-političke podobnosti.
Dobro je što još nismo dotakli dno. Loše je to što uvijek možemo potonuti još niže.
