Trebalo mi je dugo vremena, ali napokon se osjećam neuništivo

Jučer je došao Gašpijev tata po njega u Zagreb da ga odvede doktoru jer je bio kod mene preko vikenda i imao je virozu i temperaturu. Prije odlaska sjeli smo na kavu i kakao i razgovarali. Ja sam bila mrtva umorna jer je sinoć naš sin imao potrebu razgovarati sa mnom do 3 sata ujutro, a njegov otac je vidno uživao u tome što sam dobila barem okus beskrajnih porcija puberteta koje, sada kada živi s njim, njemu servira na dnevnoj bazi.

Neki ljudi se još uvijek čude kada nas vide da složno surađujemo oko našeg tinejdžera. Oni ne razumiju oslobađajuću prirodu mog čina i da bih u suprotnom, vječno ponavljala povrede svojim mislima i time ostajala u prošlosti. Oni ne kuže da je oprost moj čin milosrđa prema samoj sebi kojim sam prerezala okove prošlosti i oslobodila se.

Nelson Mandela je u zatvoru jednom morao iskopati svoj grob i leći u njega. Kada je to napravio, čuvari su urinirali po njemu. Ipak, nakon što je bio oslobođen, pozvao je tužitelja koji se zalagao za njegovu smrtnu kaznu, i jednog od tih čuvara koji su ga sustavno ponižavali i mučili, na svoju inauguraciju za predsjednika.

Kada su ga pitali zašto je to učinio, rekao je: “Morao sam to učiniti jer da nisam, to bi značilo da sam još uvijek u zatvoru.” Moćna prispodoba, zar ne? Tako smo i mi svoju prošlost pretvorili u mudrost i to u zadnji tren jer nam naš tinejdžer “lomi jaja” kad god stigne i time isprobava koliko su elastične granice naše roditeljske tolerancije. Ali to je normalno, zar ne? To je njegov posao, mali čovjek se preslaguje i postaje mini muškarac.

Polako shvaćam značenje izreke: “Malo dijete mali problemi, veliko dijete veliki...” No, otkad sam saznala što se događa u tinejdžerskom mozgu, a pogotovo muškom, lakše mi je sve to podnijeti jer ne uzimam k srcu njegove postupke. Znam da je testosteron kojim je trenutno preplavljen, odgovoran za potpuni nestanak njegove empatije prema ikome od nas.

Znam da me može gledati u oči i iako se čini da me pozorno sluša, vrlo moguće je da uopće nije prisutan jer dečki tinejdžeri imaju sposobnost potpuno izolirati zvukove i podražaje koji ih ne zanimaju - a znam da sam to u prvom redu ja, dosadna mama.

Sinoć mi je objašnjavao:

- Mama, znaš da ja mogu ne razmišljati? Mogu ne misliti ni o čemu. Na primjer, mogu satima gledati u točku na zidu imati praznu glavu i to mi je baš ugodno.

- Wow, pa to ti je meditacija! - objasnila sam mu što taj “prazan hod” znači za njegov mozak i kako je to totalno osvježenje za njegov cijeli sustav. Svidjela mu se usporedba meditacije sa restartom kompjutera, kada se sve datoteke uredno poslože na svoje mjesto.

- Ne znam, ali ja se prvo probudim ujutro pa samo buljim u prazno petnaest minuta prije nego mi sat zvoni još jednom i to je znak da se moram spremati za školu. Znaš mama, ti se previše živciraš, nemoj biti takva. To ti nije dobro. Ja se uopće ne živciram. Nikad. I nikada nisam tužan.

- To mi je jako drago čuti – rekla sam mu iako mi je to istovremeno bilo i jako neobično. Sjetila sam se sebe u njegovim godinama i osjećaja koji mi je pritiskao prsa “kao da mi je netko sjeo na dušu”.

“Weltschmerz” je najbolja riječ za opis mog osjećaja koji nisam znala sebi objasniti: imala sam sretno i bezbrižno djetinjstvo, a na duši sam nosila svu bol ovoga svijeta pitajući se odakle mi to. Objašnjenje je stiglo više od dva desetljeća kasnije kada sam saznala o prirodi nas HSP (Highly sensitive persons) i empata.

Do tada sam slušajući tuđe kritike da sam čudna zamjerala sebi što sam previše osjetljiva. Sada znam da mi HSP-ovci prije svega trebamo čvrste osobne granice da nas ne preplavljuju tuđe emocije.

Jednom kada sebe dovedeš u red i postaneš gospodar svojih misli i emocionalnih reakcija, život postaje zabavan kao igra. Neki dan sam prvi put čula japanski izraz “Kaisen” koji predstavlja filozofiju ili model neprestanog poboljšanja (unapređenja) kvalitete managementa posla ili svoje osobnosti. Filozofija Kaisen drži da je stalno uvođenje malih popravaka u svoj “način poslovanja” najsigurniji put do uspjeha.