Što su to djeca mogla naučiti od Kolindine 'Škole za život'?

Dvije scene obilježile su jučerašnji prvi dan škole.

U prvoj, predsjednica Republike nasmiješena pozira s djecom kao na predizbornom plakatu, dijeli savjete i puni djecu optimizmom, govori im da će biti "predsjednici i premijeri i astronauti". Poručuje im da budu prijatelji, da paze i čuvaju jedni druge.

A u drugoj sceni, dječak s autizmom ostao je sjediti sam na stepenicama prvog dana škole u koju nije bio primljen samo zato što nije imao osiguranog pomoćnika u nastavi.

Nastava zbog toga nije bila odgođena, niti su u znak solidarnosti ostala djeca i nastavnici sjeli s kolegom ispred škole, kako bi pokazali da bez njega nema škole, da on vrijedi kao svi ostali, te da zbog propusta sustava ne bi smjela ispaštati nedužna djeca.

Dječak je ostao izvan škole, a škola je počela bez njega.

Kako se postaje astronaut?

Bili su to snažni kontrasti: s jedne strane, predsjednica države koristi djecu za svoju promociju i kampanju, s druge, djeca postaju žrtve nesposobnog, neorganiziranog i zapuštenog sustava.

Predsjednica priča o astronautima, a dječak s autizmom ne može ni sjesti u školsku klupu.

I nije to bio jedini kontrast.

Predsjednica države govori da je obrazovanje važno, ministrica obrazovanja obilazi škole i promovira "Školu za život", a predsjednica Sindikata hrvatskih učitelja traži veću plaću i na ploči piše izračun "ProsjeĆne" plaće.

I dok s jedne strane govorimo o obrazovanju, odgoju djece i o njihovoj integraciji u društvo, dok Kolinda Grabar Kitarović ističe kako "škola nije samo znanje, nego i društvo", s druge strane zanemarujemo djecu s posebnim potrebama.

I još gore, predsjednica (ponovno) koristi djecu za vlastitu promociju, za naslikavanje i poziranje. 

Trebala se uslikati s dječakom koji je ostao sjediti na stepenicama škole. Onim kojeg je sustav zaboravio i zanemario.

Ali ni to nije sve. 

Neophodno je malo raščlaniti poruku Kolinde Grabar Kitarović školskoj djeci na prvi dan škole. Koliko u tim porukama ima iskrenosti i vjerodostojnosti?

Budite svoji, ali "naši"

Kolinda kaže da djeca moraju "poštovati druge", ali koliko ona sama, kao i njezina politička kasta, iskazuje poštovanje prema drugima, prema građanima, prema manjinama i drugačijima?

Poručuje djeci da "budu svoja", u društvu koje traži od građana da budu pasivni i poslušni dijelovi zajednice, mase, cjeline, jedne nacije, jedne vjere, jedne ideologije, jednog svjetonazora, jednog seksualnog opredjeljenja... 

Budite svoji, ali "naši". Oni koji su "svoji" guraju se na marginu. 

Kolinda ohrabruje djecu da se "ne moraju bojati postavljati pitanja". Iako ona postojano bježi od pitanja, svejedno postavljaju li ta pitanja novinari ili Povjerenstvo za sprječavanje sukoba interesa.

Kaže da su nove generacije "neopterećene ideologijama", premda ih upravo politička kasta postojano nastoji zatrovati ideologijama, sve češće onim nazadnjačkim i opasnim.  

Kako biti premijer

I onda ona poruka o tome da su djeca "naši budući vođe, predsjednici i premijeri". Međutim, kad djeca gledaju kako se u ovoj zemlji postaje vođa, predsjednik ili premijer, pogotovo tko to sve postaje, onda znaju da od toga moraju pobjeći ili pak detektiraju kojim putevima se svega toga mogu domoći. Najmanje znanjem, postavljanjem pitanja, samostalnošću, kritičkim razmišljanjem ili time što će "biti svoji".

Jer, kad se Kolinda hvali da je "napredovala što više je učila", i kad se vidi da je u karijeri napredovala najviše zahvaljujući političkoj podobnosti i prilagodljivosti svim stranačkim režimima, tada djeca mogu vidjeti koji putevi su im lakši.

A kad predsjednica savjetuje djeci da "ne razmišljaju samo o onome što vole, već moraju razmišljati malo i o tržištu", poništava samu svrhu novog pristupa obrazovanju da ljudi rade ono što vole. 

Kolindino tržište

Evidentno ona sama razmišlja o "tržištu" svaki puta kad prilagodi svoju poruku biračkom tijelu: jednom partizanima, drugi puta ustašama, treći puta diplomatima, četvrti puta biračima...

I tako, kad se na predsjedničine poruke primijene njezini savjeti kako je potrebno razmišljati i kritički promišljati, tada se te poruke pretvaraju u šuplje floskule.

Poput svih ostalih floskula kojima Kolinda zatrpava javnost.

Hrvatska politika već desetljećima pokazuje djeci da trebaju biti pokorna i prilagodljiva, da se moraju pokoravati lažnim autoritetima, da trebaju šutjeti i ponašati se kao oportunisti, da moraju voljeti državu bez razmišljanja i da će svoje ciljeve najlakše ostvariti korupcijom, klijentelizmom, nepotizmom ili korupcijom.

Ili će, u suprotnom, ostati sjediti na stepenicama, izolirana i odbačena od ovakvog društva. 

Ostale kolumne Tomislava Klauškog pogledajte ovdje.