Činjenica je ta da smo vrlo često znali točno što ćemo dobiti, ali nas to nije spriječilo da se iznenadimo, užasnemo ili zapnemo u poricanju kada nas je udarila stvarnost.
MARIJA BERZATI
Ti već znaš na koje to crvene zastavice treba obratiti pažnju
Naivnost ne uključuje uvijek nevinost i iskreno nerazumijevanje jer i prečesto izgovaramo „Bila sam tako naivna, ali… ako ćemo biti iskreni, zapravo sam negdje unutra znala da…“
Čini se da u stvarnosti naivnost vuče svoje korijene iz manje ili više svjesnih pogrešaka u našem razmišljanju. Jedna od takvih pogrešaka je „Ako neću pretjerano analizirati, problem će se sam riješiti (uopće nema problema).“ Što uopće znači pretjerano razmišljati o problemu? Što znači previše ga analizirati?
Racionalno gledano, pretjerano analizirati znači da neprestano primjenjujemo istu logiku na istim informacijama što nas uvijek dovodi do istih zaključaka. Nije niti čudno da djeluje besmisleno.
Pa ipak, moglo bi se reći da ne prolazimo baš temeljito kroz te informacije nego ih samo ovlaš gledamo nadajući se najboljem. Vrlo čest primjer su situacije kada kažemo „Želim naučiti kako odabrati zdravije i sređenije osobe s kojima ću se upuštati u odnose.“, a da se pri tome nadamo da ćemo naučiti tajnu tehniku kojom ćemo odgonetnuti stvarne namjere ljudi odmah kad ih upoznamo.
To nije moguće.
Nitko nema takvu nadnaravnu sposobnost. Ali, postoji i dobra vijest, a ta je da nam ta sposobnost zapravo uopće nije niti potrebna.
Ako se zapitamo „Da li je bilo nekih crvenih zastavica da nešto ne štima koje sam ignorirala i minimizirala u prošlim odnosima?“, vrlo vjerojatno ćemo odgovoriti „Da.“ i moći se sjetiti niza konkretnih primjera gdje se alarm zacrvenio, a koje smo odlučili ignorirati.
I tu leži magična tajna.
Mi već znamo koje su to crvene zastavice koje upućuju na nešto što nam se ne sviđa ili je neprikladno. Tajna tehnika je obraćati pažnju na te zastavice, a ne ignorirati ih i uvjeravati se da se nisu niti dogodile.
Crvena zastavica označava sve ono zbog čega smo u čuđenju podigli obrvu, što nam je stvorilo grč u trbuhu ili od čega bi, da si dozvolimo, instinktivno ustuknuli. To može biti bilo što. To može biti tendencija osobe da laže ili navika da sve ljude ogovara iza leđa. Ili tendencija da prenagljuje u svojim zaključcima i sve shvaća osobno. Crvene zastavice se mogu pojaviti u bilo kojem tipu odnosa.
Svrha obraćanja pažnje na zastavice nije to da se automatski riješimo ljudi iz svog života, osim ako se ne radi o nečem zbilja ozbiljnom. Srećom vrlo često se niti ne radi o takvim stvarima već o stvarima na koje ćemo primijeniti razmišljanje „Vidjela sam što se dogodilo i pratit ću daljnji razvoj stvari.“ Ako se pokaže da je ta crvena zastavica indikator nečeg ozbiljnijeg i zabrinjavajućeg što predstavlja dealbreaker – tada znamo što nam je činiti.
Ako se, s druge strane, radi o manjoj gnjavaži, nečemu što se praktički ne primijeti u odnosu na sve ono dobro što ta osoba nudi, onda nam može biti drago što smo ostali u odnosu. Ključno je da obraćamo pažnju na te indikatore.
Još jedna česta pogreška u razmišljanju je „Ovo ne može biti istina. Niko ne može biti tako loš/ pokvaren/ manipulativan.“ To možemo vidjeti svakodnevno na sebi u reakcijama na vijesti iz crne kronike „Nitko ne može biti tako zao. Mora da je lud. Mora postojati nekakvo znanstveno objašnjenje zašto bi netko nekoga zlostavljao ili ubio?"
No, to nije nužno slučaj. Kriminalist Staton Samenow, koji je godinama proučavao kriminalce, smatra kako je kriminalno ponašanje odraz načina razmišljanja u kojemu su, primjerice, agresija i nadmoć nad drugima oblici postignuća. Ako smo naivni, možemo ubrzati sa zaključkom „Ma ne može se raditi samo o tome. Mora postojati nešto dublje.“ i sažaljenjem, zbog čega postajemo ranjivi na sljedećeg kriminalca koji se pojavi.
Činjenica je ta da smo vrlo često znali točno što ćemo dobiti, ali nas to nije spriječilo da se iznenadimo, užasnemo ili zapnemo u poricanju kada nas je udarila stvarnost. Mnogi i mnoge od nas ne shvaćaju kako bi netko mogao nekoga mučiti i ubijati poput serijskih ubojica iz filmova ili svekrva iz meksičkih sapunica „To je nešto iz knjiga i serija, a ne nešto što se stvarno događa.“
Pogrešno uvjerenje „Nitko ne može biti takav.“ vuče korijene iz onoga što bismo željeli da jest, ali u stvarnosti nije. To je sljepilo za stvarnost u kojoj su drugi ljudi sposobni za sve ono što možemo, ali i ono što ne možemo zamisliti. I u pozitivnom i u negativnom smislu.
Iskrena ignorancija (najčešće) ne ubija ljude. Mi odrastamo, a naša početna nezrelost nas vrlo često ne sprečava da budemo sve ono što možemo biti. Ono što zbog čega se ponekada nalazimo u nevolji su pogrešna uvjerenja. Kada shvatimo da je naša naivnost tek maska iza koje se skrivaju poricanje ili minimiziranje, mi preuzimamo kontrolu u svoje ruke jer shvaćamo da smo znali istinu cijelo vrijeme samo je nismo željeli izgovoriti.
Literatura:
Hurd, J.M. The PSychology of Naivete.
Izvorni tekst pročitajte ovdje.
O autorici:
Ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Imam još mnogo uloga koje rado preuzimam i puno stvari u kojima uživam u privatnoj sferi, a Žarooljica je mjesto na kojem se dodiruju moja ljubav prema psihoterapiji, čitanju i pisanju. Ako vas je neki članak potaknuo na razmišljanje, slobodno mi se javite ili na Fejsu pratite nove objave.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
