Pogled na krcatu čekaonicu, natjerao me da duboko uzdahnem i poraženo sjednem pored dvije mlade djevojke iste sudbine. Jedna od njih bila je zaista posebno lijepa. Duga crna kosa, lijep osmijeh, divna haljina. Moju fascinaciju prekinuo je zvuk njezinog mobitela, a ubrzo i zastrašujuća dernjava praćena vrlo uznemirujućim komentarima s druge strane linije.

Ne bih rekla da sam cijepljenja od konstruktivnih rasprava i povišenih tonova, dapače. Ponekad ih smatram nužnima. No, taj je ispad uključivao monolog koji bi svaka normalna osoba okarakterizirala kao emotivno zlostavljanje ili, u najmanju ruku, kao krajnje nepoštovanje prema bilo kojem živom biću. Gledajući njezin izraz lica, imala sam dojam da spomenuti ispad zapravo to i nije, kao ni nesretna iznimka kojoj sam upravo svjedočila. Ubrzo nakon vulgarnog pozdrava s druge strane, spustila je mobitel na stol i umjetno razvučenim osmjehom rekla prijateljici koja se crvenila pored nje: „Tako ti je u svim brakovima, vidjet ćeš. To ti je normalno.“

Kada smo postali profesionalci? Profesionalci promašene struke. One u kojoj pažljivo i pomno razvijamo najrazličitije obrambene mehanizme, brusimo vještine kojima vrlo spretno prikrivamo breme nezadovoljstva koje tako udobno počiva na našim plećima. Vlastitu nesreću što ne dišemo punim plućima. Stručnjaci smo kada su u pitanju konstruktivna obrazloženja koja navodimo kada treba opravdati ono što se, ni za živu glavu, opravdati ne bi smjelo. 

Zašto trpimo nepoštovanje i omalovažavanja? Zašto to uopće nazivamo ljubavlju? Zašto lažemo sami sebe banalizirajući situacije koje jasno pokazuju da su ruševine na kojima gradimo svoje dane, ništa drugo doli iluzije pod kojima ćemo sahraniti svoje snove.

Životnom kolotečinom koja nas nosi bez pitanja, uspješno opravdavamo put kojim kročimo, a koji tako gorljivo preziremo. Uspješno pronalazimo izlike za vlastitu šutnju koja nas razdire, no neuspješni smo kada poželimo zaustaviti vrijeme. Kada poželimo zavarati to nemilosrdno ogledalo istine što odražava naše, a sasvim tuđe obrise. 

Što stoji iza izgovora?

Znam, mnogima su one najosjetljivije godine obilježile otrovne riječi onih koji su ih, umjesto ljubavi, jeftino i olako nudili. Tiho su se ušuljale u naš mentalni sklop i poput nametnika uvukle svoju prtljagu u pretince naših snova. I tu, u domeni naše istine, sada tuđi prsti kroje naše korake. I ne primjećujemo to. Ne osjetimo da se gubimo sve dok ne sretnemo one čija je živa autentičnost i samosvjesnost bolan podsjetnik na zaborav naše. 

Postali smo tako, sasvim nesvjesno, akteri društvene tragikomedije, a ujedno i  kolateralne žrtve nevjerovanja u nas same. Potpuno poremećene percepcije vlastite vrijednosti. Krhki i nesigurni, nedovoljno educirani kada je u pitanju definiranje granica vlastitog dostojanstva. 

Epiteti koji slave našu bezvrijednost nisu jedino što je moglo utjecati na krhku struktura našeg Ja. Neki od nas sjedili su u prvom redu kada su se projicirale vrlo životne epizode u kojima se pedagoški demonstrirao sav raspon ograničenja koja bismo, čini se, trebali uvažavati u životu. 

Za poremećenu percepciju naše vrijednosti ponekad je bila dovoljna i šutnja onih koje smo smatrali autoritetima ili primjerima, a koji to nisu bili. Šutnja kada je bilo potrebno govoriti, kada je bilo potrebno održati nam predavanje od krucijalne važnosti. Ono o životu izvan oštrih društvenih linija koje kroje sudbine onih koje ne traže vlastite. I prije no što se okrenete, odrasla ste osoba. Naizgled formirana jedinka sa tuđim potpisom u vlastitim grudima. 

Kada su nas uvjerili da pristajemo na manje?

Često se to pitam. Pokušavam zaokružiti točan dan, točan datum kada smo kolektivno kapitulirali pred vizijom života onih koji su njegovo iskrivljeno značenje ponudili u bescjenje. Na svoj ograničeni način, servirajući nam svoj otrov u sasvim dovoljnim količinama. Malim, a tako pogubnim dozama.

Najčešće se i ne sjećamo tog dana. Možda zato jer i nije bio dan u pitanju. Možda zato jer su nam sustavno uništavali dostojanstvo riječima koje nisu nudile puno više od njihove nemoći da svoje izgovore pretvore u načine. Da svoje frustracije zadrže u intimnim linijama vlastite nevolje.

Fatalna moć izgovora

Nebrojeno sam puta čula različite izgovore kada je trebalo umanjiti tuđe uspjehe i opravdati izostanak vlastitih.

"Ali oni imaju više novaca, više sreće, zaleđe, veze...“
„Ali to je normalno, svi to rade...“
„Ali... Ali...“

Možda. No, mom dječjem oku nisu nikada uspjeli promaknuti oni primjeri koji su rušili njihove neuvjerljive paradigme satkane od zlatnih izgovora. Nisu mi promicali oni pojedinci koji nisu imali zaleđa, sreće ni novaca, a koji su, nekim čudom, krojili svoje živote svojim srcima. 

Zbog njih sam nastavila sumnjati u vjerodostojnost kolektivnog obmanjivanja. U vjerodostojnost dviju pogubnih riječi „Ne možeš“. Nastavila sam sumnjati u čitav koncept izgovora kao neuvjerljive obrane od nas samih.Od vlastite nemoći da se krećemo prema svojim snovima. Zbog te iste sumnjičavosti, dobrovoljno sam se odrekla jeftinih alibija, predosjećaju
i da isti nikada neće moći zamijeniti onaj neprocjenjivi osjećaj punine u prsima. Osjećaj da smo živi. Da smo dovoljni. Da smo svoji.

I uvijek se hvatamo za taj "ali" kao zadnju slamka spasa od stvarnosti koja bespoštedno šamara naše zablude. Ali, koliko god ih nizali, uljepšavali, izgovori nikad  neće niti ništa drugo - samo izgovori.

Znam. Lakše je tvrditi da je „kravetino“ sasvim uobičajeno bračno tepanje kojim je bila počašćena i djevojka iz čekaonice, da je nepoštovanje usputna koincidencija braka, a isti institucija koja podržava sve naše iluzije. Lakše je obmanjivati se i uvjeravati da nismo jedine koje smo nesretne. I nismo. U pravu ste.

Ali netko negdje živi ljubav koju ti nazivaš izmišljotinom. Netko negdje drži svog partnera na dlanu. Netko negdje svoju ženu obasipa nježnostima umjesto vulgarnim nazivima. Netko negdje živi ono što ti misliš da ne zaslužuješ i iz istog razloga banaliziraš, ismijavaš kao nemoguće.

Taj „netko negdje“ nije bolji, sretniji,  nije vrjedniji od tebe. Taj netko samo zna što zaslužuje. A zaslužuje isto što i ti, nesretna djevojko iz čekaonice. Ljubav. Dostojanstvo. Muškarca čije riječi vidaju rane. Ne otvaraju ih. Ne stvaraju ih.

Ako smo za išta na ovom svijetu odgovorni, odgovorni smo za svoje snove. Nekome je ta spoznaja najveća životna kazna, a drugome životna privilegija. Tog dana u čekaonici, znam, bila je to i jedina bitna razlika među nama.

O autorici:

Moje ime je Iva Mioč, autorica sam bloga Znaš li tko si? by Iva Mioč. Ideja o blogu javila se u tragičnoj noći terorističkih napada u Parizu gdje sam se igrom sudbine našla i u kojoj je moja, dugo potisnuta, spisateljska strast  ponovno oživjela. Oživjela je Ona. Moja mala djevojčica sa koferom punih snova koji sam negdje usput izgubila. Zbog nje, u vječnoj sam potrazi za odgovorima na mnoga pitanja. Pronaći me možete na Facebooku.