Svima sam oprostila osim samoj sebi i to me najviše boli

Odlučila sam se otisnuti u nepoznato jer je to jedino što još nisam probala, a vjerujte mi da sam probala jako puno toga. Na svom sam putu saznala sam da su uvjerenja ta koja oblikuju naše živote i da su nam mnoga od njih nametnuta, štetna i ograničavajuća. Shvatila sam i da je na ovoj planeti sve moguće i sve “dozvoljeno” i da je ovaj svijet istovremeno “raj na zemlji” za neke, i “deveti krug pakla” za druge, te da nema nikoga tko bi naše postupke ocijenio kao dobre ili loše, osim našeg urođenog osjećaja za ispravno, tada kada to osjećamo cijelim svojim bićem. Spoznala sam da nisam dovoljno svjesna da bih razumjela koncept toga što Bog jest ali sa sigurnošću mogu reći da sam iskusila da Bog je. Imam problem sa tim nazivom i sa Bogom stvorenim ljudskim shvaćanjem ali zamislite da govorim o životnoj sili (i ustroju svemira) koja stoji iza svega u nama i oko nas.

Prisustvovala sam raznim ritualima koje sam prije toga vidjela samo u filmovima i uvidjela da postoji baš sve u što osoba vjeruje. Sada znam i informaciju da je “sjećanje” zapravo 50% mašta koju naš mozak vidi i interpretira ih u skladu s njegovim kapacitetom razumijevanja i znanja (nivoa svijesti). Skužila sam da je buđenje uvijek u skladu s tvrdoglavošću koju osoba ima i da je meni trebala baš ova dijagnoza i ništa manje ozbiljno jer se ne bih ni trgnula – trebala sam poljubiti tlo da bih promijenila svoj pogled na život, sebe, sve, jer sam destruktivno srljala u propast.

'UPOZNALA SAM SEBE' Anđa Marić: 'Dogodio mi se kolaps života. To me spasilo.'

Do sada sam samo slutila sa postoji neki dublji razlog iza mog tjelesnog stanja i da vrlo vjerojatno postoji mogućnost da sam svojim destruktivnim mislima usput razorila i svoje tijelo. Godinama sam živjela u programu preživljavanja, i sada znam da moje tijelo ne razlikuje misao od prave prijetnje i tako se godinama trovala toksičnim kemikalijama. Do sada sam samo slutila, a sada sam pridobila i znanje da je to zaista tako. Od proljeća prošle godine kada sam odlučila postati svoj vlastiti epigenetski i psihoneuroimunološki eksperiment, moj život se zaista pretvorio u čudo.

Nikada do sada nisam razumjela što misle kad kažu “ako meditirate i promijenite svoju vibraciju – očekujte da će vam se promijeniti život.

Jurili smo tunelima ispod švicarskih Alpa na putu prema odredištu koje je moj suputnik odabrao. Nisam imala pojma u što se upuštam ali odbijala sam razmišljati o tome što mi se događa. Odlučila sam osjećati i potpuno isključiti svoj razum. Znala sam da mi se ovako nešto još nikada nije dogodilo i da bi moj mozak ionako predviđao sve na osnovu toga što sam već doživjela ili negdje čula. Hvalila sam vam se nekoliko puta da sam odlučila postati YesToAll žena i umjesto NE govoriti DA, i umjesto svog razuma slušati srce. To je simpatična i teatralna izjava, ali nije nimalo jednostavna za ispuniti. Sjetila sam se Jim Careya u filmu Yes man. Kada sam dobila pitanje idem li u nepoznato, jedino pitanje koje sam si postavila je bilo: kako se osjećam sada? I tako sam se našla u rijeci automobila koja je tekla osvijetljenim, nekad i poluotvorenim švicarskim tunelima, u kojima su svako malo bile oznake za stepenice prema dolje(?) i gore prema izlazu. Moj suputnik mi je objasnio da je ova zemlja spremna za preživljavanje nuklearnog rata još od pedesetih godina prošlog stoljeća, zato svaka kuća ima svoj bunker, a moj prijatelj Matjaž s kojim smo jedan dan ručali i proveli predivno popodne, nam je rekao da svaki put kad je neka frka u svijetu (npr. zadnji put kada je  bila napetost između Amerike i Sjeverne Koreje), dobe antiradijacijsku pilulu i upute u kaslić.

Skužila sam da se osjećam kao Karate Kid ili možda više kao Kung–fu Panda spotičući se o spoznaje o svojim krivim uvjerenjima, ali sam se trudila biti prisutna i prihvatiti ovo iskustvo otvorenog srca i uma. Čitao mi je dijelove knjiga koje je čitao i pričao mi je o tome kako je sve skupa sjelo na svoje mjesto, rekavši - I connected the dots. Bilo je to slično razgovoru studenta i prvašice, ali on je strpljivo čekao da mi “sjednu” sve informacije i da sama donesem zaključke.

Vježbali smo u bazenu slane, tople vode i slatke, hladnije, na otvorenom dijelu, tako da su nam virile samo glave jer je bilo -9 C. Učio me kako je vratio život u svoje tijelo nakon nesreće i opisivao mi što se događa kada moja noga neposlušno drhti i da je to zato što su moji mišići i živci zaboravili komunicirati. Saznala i spoznala sam da je moje hodanje samo easy way out, jer hodajući koristim posve druge sklopove muskulature i da si zapravo lažem da nešto radim. Odvojio je vrijeme i strpljivo mi pokazao vježbe i pričekao da ih zapišem.

Bilo je emocionalno, i još sam se kako – tako držala sve dok mi jedno veče nije pokazao isprintan mail koji je dobio od “svog učitelja”, jednog pisca i filozofa čiju mi je knjigu čitao, a on ima običaj da dođe do svih do kojih želi doći na svijetu, jer je to, kaže, samo stvar odluke. Pročitala sam taj opširni mail naglas, i na trećoj stranici briznula u plač. Yuri Spilny mu je pisao o oprostu koji nikada ne činiš za dobrobit osobe kojoj opraštaš, već za sebe.

- Anđa, previše analiziraš što ti se dogodilo i grčevito se držiš za svoju prošlost. Pusti je. Moraš pustiti staro da bi dobila novo.

- Vezala sam se za taj identitet…

- Anđa, tvoje vježbe – izmjeri ih, prati ih. Znaš zašto Joe-u uspijeva? Zato što to mjeri, ima dokaze i zato ne sumnja. Treba ti Excel tablica sa imenom vježbe i datumom, zvjezdica nakon svakog dana, ja to radim. Što strastvenije ćeš mjeriti svoj napredak, to ćeš imati bolje rezultate.

Nekoliko sekundi bio je muk. 

- Dakle, ne mogu se iz ovoga tek tako izvući?

- Moraš napraviti posao. Samo ti to možeš učiniti za sebe, nitko drugi.

- Koliko vremena sam protratila!

- Anđa! Ne vraćaj se u prošlost, toga više nema. Danas možeš početi!

- Znaš li da si mi došao k'o učitelj i suputnik na ovom putu? Osjećam se kao da sam srela svog mentora.

- Pokazuje se istinitom ona izreka: Kada je učenik spreman, učitelj će se pojaviti! – nasmijao se.

- Imaš pravo, Sensei, hvala ti na svemu još jednom – odgovorila sam.

- Za mene je to princip “služenja”. Moje jedino pitanje je: kako mogu služiti? I to je to.

ANĐA MARIĆ: Liječnica je problijedila, a život koji sam živjela samo je nestao

Meditirali smo svako jutro u šest i prije spavanja i vježbali smo hodanje i fokus. Naučila sam biti prisutna u svojim pokretima i osjećala sam usklađenost mozga i tijela, takozvanu koherenciju. Opet mi je jednom, kao na plesu, zapovjedio da hodam gledajući naprijed i da odlučim to. I ja sam opet poslušala i sve je odjednom postalo osjetno lakše i jednostavnije. I stalno sam se odvraćala od racionaliziranja svega što mi se događa i zakoračila sam u nepoznato. Karate-Kid trening, kažem vam. Sljedeća epizoda: Berlin, radionica i hrpa novih materijala koje moramo naučiti da bi se lakše otvorili za prostranstvo mogućnosti.

Tu sad priča ide i još dalje, ali ovo je sasvim dovoljno za jedan blog. Želim vam lijep kraj tjedna!

Anđu Marić pratiti možete i na njenom blogu.  

Ostali Anđini tekstovi za BlogBuster: