Svima bi bilo puno lakše da i majstori uvedu kreditne kartice

Iako vidim po komentarima da sam prošli tjedan dobro naljutila zagrebačke majstore nemam se namjeru pravdati. Još manje svađati. Pisala sam o apsurdu vremena u kojemu živimo. Majstorima se za pola sata treba iskeširati 400 kuna, a neurokirurzi spašavaju živote za 80 kuna na sat. Sve je više ljudi koji nemaju, a umjesto da im se pomogne, društvo ih "hapsi". I tu je priči o mojim namjerama kraj. Da sam mislila da me majstor htio opljačkati, napisala bih mu i ime servisa. 

Dok čitam što mi ceh piše, osjećam se kao da sam jedina u ovoj zemlji koja je sa svojim financijama na vi. Ili kao da sam najveća škrtica na svijetu. Onda pročitam one druge pa vidim da nisam ni jedno. Pitam i susjedu "Bi li i tebe dotukao neki izvanredni trošak? Makar i mali?" "Moj muž bi hodao ćorav da mi optičarka nije izašla ususret", kaže i ispriča mi što joj se dogodilo.

Naručila je mužu naočale, pitala prije može li platiti na rate. Naša kvartovska optičarka kaže može, a kad je susjeda došla po njih - ne može na rate maestrom njezine banke. Susjeda drugu karticu nema. Optičarka joj je provukla prvu ratu, a za druge dvije rekla da će joj donosit svaki mjesec. Moja je susjeda u šoku. Ugodnom, jer to do sada nije doživjela. Naravno da će joj te dvije rate donijeti, no nas se obje dojmilo koliko sluha za druge ima ta optičarka.    

Kad sam prije tri godine prvi put ušla u 'svoj' auto servis jer sam vidjela povoljne cijene, mislila sam da je neka fora. Pa se, kad su mi ispisali račun, uvjerila da nije. Svaki put dođem i kažem "samo ono što se mora", a oni tako i naprave. I trude se uvijek imati neke dodatne popuste. Kad nešto i nađu na autu, kažu mi "može izdržat još nekoliko mjeseci, ne morate mijenjati odmah". To su ti osjećaji za vrijeme u kojemu živimo. 

Zašto nitko od kućnih majstora nema kartice?

Ni za gazdu servisa vešmašina ne želim reći da je vrag koji pljačka ljude, znam i ja što je tržište. Ali da mi je bilo puno za platiti, jest. Pri spomenu cijena majstora grča ne bi ni bilo kad bi se moglo platiti karticama. Nitko ne bi grintao, niti bih se ja tresla od muke, svaki put kad mi sin zalupi vrata, a ključeve ostavi s unutarnje strane. Ne bi tada bilo grčevitog razmišljanja odakle stvoriti 300 kuna u roku odmah?! Možda još ima ljudi koji ne vjeruju da je nekome teško iskeširat 400 kuna, jer njima nije tako. Ja im želim da to nikad ni ne osjete.

"Zašto nitko od kućnih majstora nema kartice?", pitam drugi dan jednog prijatelja obrtnika na kavi. "Ja imam, ne mogu druge natjerat da ih uvedu", kaže on. 

Upoznali smo se kad sam prije nekoliko godina pisala o zagrebačkim obrtnicima. Bili su mi sektor i svađala sam se tada s gradskim ocima ne bih li pomogla da se odgodi ili financijski olakša ideja o ujednačenju reklama, micanju ili maskiranju klima uređaja po centru Zagreba. Upoznala sam i puno divnih obrtnika, ljudi iz OKZ i HGK. Iz prve sam ruke bila upoznata s njihovim problemima i dobro sam im tada, protiv te naše birokracije, držala stranu. Jer su i njih u to vrijeme htjeli odrat. Baš zato se moj prijatelj i crvenio zbog komentara koje čita od vlastitog ceha i samo ponavljao zašto ga nisam nazvala. Njega ili Komoru, svejedno. "Zoveš zbog svakakvih gluposti, a kad ti treba, ideš na slijepo?", čudio se. 

Samo jednom sam, kad mi je doma trebao popravak, nazvala Komoru i tražila da mi preporuče servis. Došli ljudi i napravili što je trebalo, ali nisu htjeli uzet ni lipe. Još su se uvrijedili kad sam tražila da naplate. Ne želim da mi doma netko nešto popravlja za kavu i pivu, pa ih zato više ne zovem. Jer znam da mi neće ništa uzet. Ali ni želim ni zbog spojke dva dana biti na rubu crvenog.