Teško je živjeti u svijetu u kojem se tijelo smatra lijepim ako zadovoljava neke estetičke kriterije, ma što god to značilo. Moja leđa, kao i veći dio trupa, išarana su linijama koje su nastale tokom preživljavanja. Imam te životne tetovaže i svaka priča neku svoju priču.

I sramila sam se svojih ožiljaka, svojih priča… kao da sam za nešto kriva.

Vjerujem da su se mnogi od vas, dok su čitali moju kolumnu, zapitali što naziv predstavlja. Osim činjenice da je to inicijal mojeg prezimena, to je također početno slovo deformacije koja je moj život, blago rečeno, učinila drukčijim od uobičajenog. Iako je puno ime kifoskolioza, zovem ju samo skolioza jer život je kratak i ne trošim dodatnu sekundu na izgovaranje duže varijante. Znate kako kažu: Ain’t nobody got time for that.

Iskrivljenje simo – tamo, sve to dođe na isto. Ne zamaraš se stručnim terminima, već time što se znatno razlikuješ od drugih. To je nešto što ti korektor za koji kažu da je toliko dobar da može prikriti i životne greške, ne može sakriti.

Za vas koji ne znate o čemu pričam, a ne da vam se upregnuti prstiće i googlati, uštedjet ću vam vrijeme.

„Skolioza je progresivna bolest koja može ozbiljno pogoršati iskrivljenost kralježnice i dovesti do potrebe za nizom operativnih zahvata…“ – kaže web stranica 'Kreni zdravo'.

Ironijo, srdačno te pozdravlja skoliozičarka, koja za sobom broji dvadeset i jednu operaciju.

Nisam kroz sve te operacije prošla samo radi skolioze. Kada sam bila mala, jedno šest operacija je bilo prijeko potrebno kako bih ostala živa. To je bilo kao neko zagrijavanje prije trčanja maratona. Ostale su operacije isključivo bile vezane za skoliozu. Njihov cilj je bio poboljšati moje stanje kako bih živjela najboljim mogućim životom.

Skolioza dolazi s deformacijom i ožiljcima na tijelu, ali gori su oni ožiljci koje ostavlja u vašoj glavi. Zapravo, te rane nikada u cijelosti ne zarastu. Malo sašiješ tu ranu kako bi mogao funkcionirati, ali ona s vremena na vrijeme prokrvari.

Imala sam taj glas u glavi koji je naglašavao sve ono čime nisam bila zadovoljna.

Kao što sam na početku rekla, mrzila sam svoje tijelo. Osim što je toliko toga prošlo kako bi me održalo na životu, ni ja sama nisam bila ništa bolja prema njemu. Krivila sam ga što nije ravno, što mi svaki dio kože nije mekan i svilenkast, što je tako asimetrično, što se tako jebeno ne uklapa. Toliko sam ga mrzila, da sam ga natjerala na borbu koja je bila pucanj u mrklom mraku.

Kada su mi rekli da postoji operacija koja će me relativno izravnati, zanemarila sam onaj dio kada su rekli da je riskantno po život. Bila sam opsjednuta time kako izgledam i to me potjeralo do same ivice.

Probudila sam se ista kao i prije, na raznim aparatima bez osjeta u nogama. Bila sam prestravljena i još uvijek se sjećam kako sam brzinski pregledavala prostoriju u kojoj sam se nalazila. Tijelo je bilo toliko izmučeno da mi je svaki novi udah izazvao bol.

To je bilo prije četiri godine.

Prije sam razmatrala opciju da jednog dana, kod plastičnog kirurga obavim presadnju kože. Čak su mi prilikom jedne od operacija uzeli mali dio kože i ostavili ga da raste. To mi je bila životna želja. Maštala sam o tome da svi ti ožiljci nestanu, kao da nikada nisu postojali.

Pomoću svih tih ožiljaka, tijelo je stvorilo mapu života.

Tada sam gledala na to kao da je to nešto loše jer me konstantno podsjeća na nešto što nisam, a želim biti.

Sada shvaćam da me moje tijelo htjelo s vremena na vrijeme podsjetiti da bih trebala biti ponosna na ono što jesam. Svaki ožiljak je sudjelovao u formiranju mene kao osobe.

Kada se pojavi nekakav problem, bilo da je vezano za odnose s ljudima, faksom, financije ili ako se opet nađem u svlačionici dućana, tugujući jer mi nešto ne stoji radi skolioze, više ne spuštam pogled, već ga usmjerim prema ožiljcima koji me podsjete da sam prošla kroz znatno gore stvari i da je to samo sitna kap u moru.

Iako sam naučila lekciju, lagala bih kada bi rekla da sam praksu u potpunosti svladala. Imam te loše dane kada se znam povući u sebe. No, to je ljudski i normalno. Stvar je u tome da nikada nismo zadovoljni s onim što imamo… baka želi raditi čušpajz od žutih mahuna, a ima zelene. Jebi ga, takav je život.

Prihvati ga i zavoli takav kakav je.

Kada trebaš neki ispušni ventil, zovi glavnu gataru iz sela i deri se na nju „Alo baba, kako si mi to grah bacila?!“

Šalim se, nemoj se derati. Još ti samo fali da na duši nosiš staricu ako joj srce otkaže. Možda baš ta baka radi genijalnu sarmu svojim unucima. I njih bi zakinuo, a oni ti nisu ništa krivi.

Nadam se da ste shvatili što sam vam htjela reći između redaka o web stranici „kreni zdravo“ i babe gatare.

Stvarno je bitno da volite sebe i prihvatite se. Uvijek ima mjesta napretku, ali ne kada si potaknut mržnjom prema sebi. Nitko na svijetu nije isti i sva ta „pravila“ o izgledu, nametnuli su ljudi koji su isto od krvi i mesa. Koji se unutar svoja četiri zida suočavaju sa svojim demonima.

Nema osobe na svijetu koja nema nekakve nesigurnosti, koja u potpunosti uživa u životu. Život je predivan i dragocjen jer je sačinjen od mnogobrojnih borbi. Znate kako kažu „Preko trnja, do zvijezda…“

„Svela sam tijelo na estetiku

zaboravila koliko radi da me održi na životu

sa svakim otkucajem i dahom

proglasila ga neuspjehom jer ne izgleda kao njihovo

tragala za čudom na sve strane

toliko slijepa da nisam ni shvatila

da u jednome čudu već živim“

- Rupi Kaur

O autorici:

Zovem se Hermina Stefanović i ja sam jedna sarkastična, kotrljajuća osoba. Sebe bih opisala kao ambivertnu i optimističnu osobu koja cijeni dobar crni smisao za humor. Studentica sam psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kada mi glava nije među skriptama, pretežno je u nekoj dobroj knjizi. Volim čitati. Knjige, deklaracije na proizvodima, nadgrobne spomenike… bitno da se čita. Šalu na stranu, knjige predstavljaju bitan dio mojeg života i tu ljubav rado dijelim s drugima. Pišem osvrte, preporuke, kratke priče i kolumnu „Život jedne S“. Sve se to nalazi na blogu „Dva boema“ koji vodim s dragom prijateljicom. Možete škicnuti ako kliknete ovdje, a usput možete kliknuti i ovdje, a zatim ovdje. Rječita sam, znam. Oh i da, nadam se da ću jednog dana na policama knjižare ugledati svoje vlastito pisano stvaralaštvo… Čitamo se!