Svi traže reforme. A tko bi ih trebao provesti? Ovakav HDZ?

Brojke su bile neumoljive.

Čak 72 posto građana, prema prošlotjednom ispitivanju 24 sata, želi velike reforme. Čak 80 posto ispitanika u anketi  koju je proveo Ipsos krajem travnja želi smanjivanje broja općina i županija. Čak 76 posto ispitanika želi smanjenje javne uprave.

Reforme želi četiri petine branitelja Domovinskog rata, ali i 55 posto glasača HDZ-a.

Reforme, dakle, želi plebiscitarna većina ljudi u ovoj zemlji. 

I to upravo u trenutku kad je politika u zadnjih pet godina reforme prožvakala i ispljunula, ostavila ih poput šupljeg označitelja, pojma bez sadržaja i bez smisla.

Šuplja parola

Reforme su prije nekoliko godina bile parola oko koje su se okupile velike stranke nakon parlamentarnih izbora, gledajući kako da ih iskoriste za osvajanje vlasti, nakon čega će ih odbaciti poput stigme.

Reforme su u mandatu Andreja Plenkovića postale parola koja je lišena značenja. A danas, nakon pandemije koronavirusa, reforme zvuče kao magični lijek. Oaza spasa.

Kad se pogledaju brojke, postotak onih koji žele velike reforme uglavnom se poklapa s postotkom onih koji se godinama ne slažu s politikom HDZ-a. Za njih, velike reforme podrazumijevaju smjenjivanje HDZ-a s vlasti.

Ali kako drugi shvaćaju reforme?

Reforme nisu viša sila

Reforme nisu čarobni štapić. Nisu mana s neba. Ne dolaze višom silom i ne donose blagostanje preko noći.

Reforme su krvavi rad, ogroman trud, lomovi i rezovi, traže strpljenje i solidarnost, ali i pamet i mudrost. Kao i vodstvo, naravno.
I reforme se ne događaju nekom drugom.

Hrvatska je već godinama zarobljena u paradoksalnoj situaciji: govori se o reformama, a glasa za status quo. Zazivaju se promjene, a uporno se vrtimo u istom neuspješnom, uvelike promašenom, autodestruktivnom modelu.

Tri četvrtine ljudi želi reforme, a na vlasti je četvrt stoljeća HDZ. Više od polovine članova HDZ-a želi reforme. Jesu li to Plenkovićevi protivnici?

Vizije reforme

I što se uopće smatra reformama? Vjerojatno svatko ima drugačiju viziju i svatko bi pristao na drugačiji model. Nekima je reforma micanje HDZ-a, nekima micanje i HDZ-a i SDP-a, nekima reforma ima ideološku i svjetonazorsku podlogu, nekima se svodi na osobni probitak i zaradu.

Reforme radije prihvaćaju oni koji su ostavljeni s vanjske strane ove okoštale strukture: političke, ekonomske, socijalne...

Četiri petine ljudi žele teritorijalni preustroj i ukidanje županija i općina. Osim onih koji u njima rade i na njih računaju za zapošljavanje. Isto je i s državnim aparatom i uhljebima, kao i s mnogim korisnicima državnog proračuna. Lijepo je vidjeti 80 posto branitelja koji pozivaju na reforme. Ali isto tako, vidjeli smo da branitelji - barem jedan njihov dio - na pokušaj nekakvih reformi reagiraju šatorima i plinskim bocama.

Oni bi reforme koji bi njima, a onda i svima, donijeli blagostanje. Ali koja je cijena toga?

I koju smo cijenu spremni platiti kao društvo?

Tko će provoditi reforme? HDZ?

Osim toga, kome ćemo dati povjerenje da provodi reforme? Stranci koja više od dva desetljeća cementira postojeći sustav? Stranci koja u dva navrata nije uspjela razbiti taj sustav? Ili strankama koje zapravo politički ne egzistiraju?

Najveću reformu Hrvatska je prošla pod diktatom Bruxellesa uoči ulaska u članstvo. Sada tog diktata nema. A uskoro neće biti ni koronavirusa.

I što je danas s liderstvom? Za ovako veliki zahvat u državnu strukturu, od vrha do dna, potrebno je političko vodstvo s autoritetom i kredibilitetom. Na vrhu države kod nas nalaze se karijeristi i aparatčici. Njihov temeljni zadatak jest održavanje na vlasti i ubiranje što veće koristi od državnog aparata.

Tko će rezati granu na kojoj sjedi? 

Tko će onda imati povjerenja u takve lidere, njihove stranke, koalicije poput one kakvoj smo svjedočili u zadnje četiri godine? Tko će imati strpljenja?

Okoštali sustav

Sustav kako je sada postavljen naprosto je nespreman mijenjati samoga sebe. A tu se govori i o pravosuđu i sudstvu, a ne samo o tisućama proračunskih parazita i uhljeba.  Reforme su istodobno i sušta potreba i luksuz koji si mnogi ne žele priuštiti. One su imaginarne u svom ishodu, koliko i brutalne u svom scenariju provedbe.

One su, zapravo, kao mjesto s onu stranu duge: tako privlačno, a tako nedostižno.

Barem u ovakvoj državi, s ovakvom politikom i ovakvim sustavom.

Što više treba reći: tri četvrtine građana traži reforme, a od njih nema još ni traga. Još uvijek se smišlja što bi se sve moglo prodati pod reforme. 

A i reforme u rukama ovakve vlasti ne obećavaju ništa dobro.

Ostale kolumne Tomislava Klauškog pogledajte ovdje.