Pošto vam se zadnji tekst očito svidio, idemo dalje.

Još ću samo jednom napomenuti, a vjerujem da govorim za se konobare bilo gdje radili i voljeli svoj posao, da su "gosti iz pakla" u manjini i da ono što ovaj posao čini savršenim nisu oni, nego svi ostali. Isto tako bilo koji posao u kojem radiš s ljudima nosi ogroman broj pozitivnih strana, i naravno onih manje pozitivnih. O manje pozitivnim je zanimljivo pričati i opisivati jer su te manje pozitivne stvari upravo ono što pamtimo. Čak često i ne zlonamjerno, nego služi kao priča uz kavu, tipa ˝E, znaš što mi se danas dogodilo na poslu....˝

Vjerujem da apsolutno svaki posao ima takvih dogodovština, ali velik dio tih drugih poslova nisam radio pa opisujem ono što jesam i što i dalje radim. Pa krenimo danas s novim situacijama...

Postoji jedno nepisano pravilo. Ustvari postoji više nepisanih pravila, ali... Da terasa ima sedamstotridesetšest sjedećih mjesta i da su nekim čudom sva prazna i da nema nikoga, a na samo jednom stolu ostale su čaše od gostiju koji su se digli prije minutu, oni koji su sada došli od svih stolova odabrati će upravo taj. Jer valjda postoji logika da su svi ostali stolovi iz nekog posebnog razloga prazni, a ovdje je netko sjedio i našao idealnu poziciju kao Sheldon Cooper na svojoj fotelji. I to je ok. Ne možeš birati gdje će sjesti. To je tako.

Super je što iste sekunde čim sjednu traže te pogledom i kad ga uhvate, krenu s onim pokretom ruke koji kaže ˝počisti ovo˝. Jer bez njihove intervencije mogao bi čovjek zabunom nakrcati sve prazne čaše iz lokala na taj stol da se malo prozrače i da oni nemaju mjesta. Počistiš. Lakše je. Kad si im sve počistio i pripremio sve za nezaboravno iskustvo ispijanja magičnih napitaka kreće ˝zvučna˝ priča.

ALEN BEĆIROVIĆ: Sve traume jednog konobara, mene: Ne, moje ime nije 'Alo!'

Ako nemaš muzike u lokalu nastaje šok i nevjerica jer kako je moguće da nemaš muzike i to se treba ubacit, imaju oni dobru muziku koju ti mogu spržit na CD. Da, još spominju CD-e. Ako imaš muziku onda je preglasna. Nekad je pretiha. E, a imaš nešto od Bob Marleya? Ili dobro znate da ste na moru, tu bi trebali puštati klape. Je l' možeš vratit onu prošlu stvar? E, a tko pjeva ovu sad stvar? Je l' možeš malo pojačat, pa kad pojačaš, trebaš smanjit jer si previše pojačao. Uglavnom, od konobara lagano postaneš DJ. Samo ti fale one slušalice i dizanje ruku da se publika zapali i krene tražit muzičke želje.

Poseban krug pakla rezerviran je za one koji misle kako su jedino njihove potrebe i želje bitne. Pa tako dođe na terasu i počne pričati na mobitel. Naravno ispod zvučnika. "Smanjite malo muziku jer imam važan razgovor!" Nema apsolutno nikakvih problema. Da napravim fajrunt i potjeram sve ljude s terase jer sam primjetio kako onaj treći stol s lijeva ima frajera koji preglasno diše, a to može stvarati velik šum u komunikacijskom kanalu između tebe i osobe s kojom pričaš na telefon? Ustani se i udalji se tri koraka od zvučnika pa ćeš čuti što trebaš čuti.

Pobjednici ˝zvučnih˝ priča definitivno su oni koji dođu u kafić i puštaju svoju muziku na mobitelu. I već sama ta činjenica da puštaju svoju muziku koja je prečesto sve samo ne muzika, trebala bi biti dovoljan znak da nešto nije u redu. Ali kada dođu do tebe i pitaju te da stišaš muziku u kafiću jer oni ne mogu čuti dobro svoju na mobitelu, lagano motaš kablove, gasiš internet, zdravi razum i ugasiš sebe, par puta zvekneš glavom u zid, ali potiho da tvoj ritam lupanja glavom ne poremeti ritam mjuze na mobitelu.

Ako se slučajno dogovorite oko soundtracka tog dana onda ide naručivanje. Imaš one ljude kojima nikad nije dosta. Jasno svuda piše da je doza žestice 0,03l. Ali u mnogim univerzumima u kojima ja, na žalost, nisam bio, to 0,03l očito znači pola litre.

Ako pivo točiš do crte mogao si malo više, zašto štediš? Ako natočiš milimetar ispod crte obična si lopina i želiš pokrasti pošteni narod koji je sjeo na terasu. Ako natočiš iznad crte svi šute. Nitko se ne ponudi vratiti višak. Kad dođe vrijeme plaćanja saznaš cijene pojedinih artikala iz cijelog svijeta i okolice. Jer kod njih to pivo košta manje, zašto tu košta toliko? Oni kad su bili u Zimbabveu pili su njihovo pivo koje je bolje od našega za 37 lipa manje. Kako oni tamo mogu bit jeftini, a mi ne?

I apsolutni pobjednici su oni koji su nakon dugih istraživanja tržišta i općenito ekonomske situacije došli do zaključka kako je ista cuga koju su popili kod tebe jeftinija u marketu. Ljudi, ako postoji Nobelova nagrada za takva revolucionarna otkrića, imam određeni broj kandidata. Javite mi se da vas spojim. Dosta za danas...

Idem si u market po pivo, jeftinije je...

O autoru:

Volim pisanje, fotografiju, pjesmu, 'sve što vole mladi'... Svoje misli često pretočim u tekst i nadam se da će se dio tih misli svidjeti i vama koji ih čitate... 

Pratiti me možete na Facebooku i na Instagramu.