Neki su možda bili protiv prevelike kićenosti, neki zdušno navijali za još više iskričavih svjetala, no moramo priznati da smo svi uživali u jednoj posebnoj božićnoj atmosferi za koju više nismo morali odlaziti u susjedne gradove razvikanih adventskih običaja, već su gotovo svi, i to tri godine zaredom, dolazili kod nas.

Zagreb se može ponositi, a i svi mi koji smo bili dio te adventske priče. Volim svoj grad i kad je tmuran i kad pada kiša. I kad je pakleno ljeti, e tad ga posebno volim, a najslađe ga volim u adventsko vrijeme kad svjetlosna čarolija gradske lokacije pretvara u svojevrsna svetišta i prozore u jedan drugi, neopterećeni i čudesan svijet.

Prve dvije godine zagrebačkog Adventa nisam bila među onima koji su prigovarali forsiranju svjetlosnih atrakcija i ugostiteljske ponude koja je u centar privlačila sve više i više ljudi, jer je moj grad postao jedna velika i zanosna pozornica, bez obzira što se nama stanovnicima centra život za to vrijeme stubokom mijenja. Gužve su sve žešće, a da o nedostatku parkinga ne govorimo.

Bilo je za svakoga ponešto, za obitelji i one najmlađe sigurno je najzanimljviji bio Ledeni Park na Tomislavcu i Zrinjevac. Za ‘mlade’ i željne zabave i nešto opuštenije atmosfere Gornji grad bio je odlična opcija. Fuliranje na Strossmayerovom trgu dobilo je nagradu za najbolju destinaciju, a Caffe de Matoš bio je za one željne romantike i dobre glazbe. Nezaobilazan je bio i Advent u Klovićevim dvorima upravo radi pogleda na Zagrebačku katedralu i obaveznog selfieja. Idealan recept za dobre fotke. Čudna Šuma u Varšavskoj, odmah nasuprot kina Europa, bila je super za malo luđe partije, a zainteresiranih za takvo nešto sve je više i više.

Ponuda je bila tolika da, nažalost, nisam sve uspjela ni vidjeti. Tako sam ove godine „preskočila“ Tunel koji je imao dvije zanimljive izložbe i izložbu o Nikoli Tesli u Meštrovićevom paviljonu. U vrijeme siječanjske depresije nadoknadit ću propušteno i pogledati što se sve u mom gradu nudi jer bez obzira na završetak adventskog slavlja u Zagrebu se svakodnevno čovjek od mnoštva ponude teško može odlučiti što je bolje, zanimljivije i atraktivnije.

Sve u svemu, mjesec dana zanimljivih događanja, koncerata, odlične ponude hrane i pića i onih predivnih kičastih balona koje smo mogli vidjeti na svakom koraku.

I, da, odlučila sam pisati fotoblog malo češće. Možda je to samo novogodišnja odluka, a možda i ne. Vidjet ćemo. Fotkat ćemo.

Samo opušteno, šesto na sat!

Ana 600

Tekst u izvornom obliku pročitajte ovdje. 

O autorici: 

Po struci prvo fotografkinja, a zatim novinarka. Voditeljica kulturnog kluba O'grada. Samostalna umjetnica koja putuje, fotka, istražuje i uživa u životu.