Proučavaš dokumentarac o ruskom znanstveniku koji je od 4. godine života znao da želi eksperimentirati s glodavcima i to te frustrira jer jedina ideja koju ti imaš u glavi zapravo nije ideja nego dvojba; otići kod mame na ručak ili naručiti poluprijesnu pizzu iz kvartovske pizzerije.

Već ti dugo nije sinula nekakva ideja, iako si cijeli život potrošio na školovanje, mozgom prošetao od Antigone, preko Werthera do Stolica, usput upoznao Kanta, geometriju i Zakone termodinamike, rasturao crteže mrtve prirode na satu likovnog, puhao u flautu pod glazbenim, ali se svejedno osjećaš bezidejno, beskorisno i smatraš da nisi u stanju nešto postići. Stani. Jesi.

Paralelno scrollaš i frustriraš se, jer ti nije jasno kako su nepoznati ljudi postali iznimno uspješni od vlastitih glasova u glavi i onda toneš u vlastitu sumornost jer ti žudiš za vlastitim idejama i želiš da ti bilo koji glas u glavi kaže bilo što, kako bi to slijedio i postao uspješan.

Doduše, s glasovima u glavi nikada dovoljno opreza. Ako čuješ da ti iz frontalnog režnja dopire misao koja ti govori da trebaš zapaliti kuću i popiti štamplicu sumporne kiseline s votkom, onda sigurno nećeš završiti na Inspire Me konferenciji, nego s trajnim prebivalištem u Remetincu ili na Mirogoju.

Također, ne treba vjerovati baš svemu što se pročita na internetu, jer stvarnost pruža drukčiji iskaz. Većina ljudi samo hoda kroz život, neki budu te sreće da se putem spotaknu o slučajne vlastite ideje, prilike ili nagone pa ih onda prepoznaju i preuzmu za daljnje putovanje, dok većina te prilike samo otepe s potplata vlastitih cipela, koračajući dalje bez cilja.

Velike ideje nikad ne dođu glasno, jasno, VELIKIM SLOVIMA i preporučenom poštom do tvojih neurona. Međutim, jedno je sigurno. Svima dođu velike ideje, samo ih svi ne prepoznaju. Zato je važno biti vrhunski istražitelj vlastitog životnog slučaja i znati prepoznati svoje ideje i smisao. To ćemo moći tek ako smo motivirani raditi na vlastitom životu i slagati mozaik sreće i svrhe koji će našu životnu kulu učiniti neuništivom.

Kada govorim o velikim idejama, ne mislim da svakome od nas sine misao kako senzacionalno izliječiti rak jetre, ali su dovoljne one ideje koje će naš vlastiti život učiniti većim. Možda portiru državnoj tvrtki neće otkriti genom zadužen za prepoznavanje tartufa na temelju zemljopisnog porijekla, kao što možda sveučilišni profesor s Harvarda neće osmisliti mehanizme za efikasnije skladištenje ajvara u ostavi. Međutim, zapamti, ništa nije nemoguće. Odnosno, sve je moguće, naročito onda kada sami sebe više ne ograničavamo.

Poanta je samo da ne smatramo da su naše ideje male i nebitne za ovaj svijet, jer nisu. Nedavno je bio blagdan Svih svetih, prošetali ste grobljem i posjetili svoje najbliže, a jeste li se zapitali koliko je neizrečenih lijepih misli i revolucionarnih ideja pokopano s tim ljudima jer možda nisu dobili priliku ili nisu imali dovoljno hrabrosti? Nema smisla da bilo tko na ovom svijetu ne iskoristi putujuće impulse u vlastitoj lubanji sve dok se nalazi s vanjske strane Zemljine kore.

Ako odgovor na ovo pitanje leži u činjenici da ti nedostaje 10.000,000 € kombinirano u čarapi, na tavanu i tajnom računu na Kajmanskom otočju, a sve kako bi mogao kupiti jahtu i ploviti svijetom u stilu Dana Bilzeriana, možda je vrijeme da napraviš reviziju moždanih vijuga i preispitaš koliko će te ta ideja u konačnici ispuniti. Ok, ako si Dan Bilzerian, ispunjavat ćeš nešto drugo, al' znaš na što mislim.

Suprotno navedenom, ako te u ostvarenju ideala spriječavaju mali vragovi u glavi koji ti govore da ne možeš napraviti ono što možeš, onda te vragove po hitnoj procesuri deinstalirajiz sebe i kreni vijati vlastitu sreću.

Još je važnije svima onima koji su trenutno su u međuprostoru zadovoljstva i nezadovoljstva istaknuti da je život proces. Uspjeh je proces, a ne rezultat. Pad je proces, pa ga se može u svakom trenutku zaustaviti. Ne postoji dno, nego samo mjesto s kojeg ćemo se ponovno uzdići. Zadovoljstvo je proces. Mi smo proces. Nema smisla da sami u svojoj glavi vodimo kafkijanski proces. Naposljetku, nitko se nije rodio kao diplomirani politolog u 26. godini života i odmah se uhljebio u stranku mladeži umirovljenika.

Svi smo se, kako bi se to u vicevima reklo, rodili kao vrlo mladi, glasni od plakanja i puni energije. Zato to svatko od nas, pa i ti, treba iskoristiti u borbi protiv tužne starosti. Jer, to je cilj. Dočekati, ako to ples sudbine dopusti, sretnu starost uz voljene osobe.

Osim ako si Benjamin Button i rodiš se star, onda zovi Houston i reci da imaš problem.

Prema tome, ako mladi dečko iz Dalmacije može napraviti pametnu klupu, djevojka iz Slavonije aplikaciju za zaljubljene, onda i ti možeš dati svoj obol današnjem društvu. Nije da moraš, ali vjeruj da možeš. I nije stvar da trebaš napraviti čudesnu aplikaciju kako bi za dva mjeseca ispijao Mojito na Havajima u kariranoj košulji i s vjenčićem oko vrata, nego da možeš napraviti bilo što kako bi se osjećao pozitivno, nadahnuto i ispunjeno.

Svatko od nas je genijalac, samo si treba dati priliku. Stoga, genijalci, osvojite svoj svijet i obojajte ga vlastitim bojama.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autoru:

Ja sam Mr. Nobody, na našem govornom području znan kao Gospodin Nitko. Onaj sam koji preslikava vlastite misli kroz tipkovnicu, kako bih putem Vaših ekrana doletio ravno do Vaše duše. Osnivač sam i izvršni direktor bloga Virtualni vrtlog te istoimene Facebook stranice. Nije baš da imam u planu ponuditi proizvode od kojih ćete za dva tjedna dobiti na lotu, izgubiti 10 kilograma žive vage, oženiti se i dobiti gratis povlaštenu mirovinu gastarbajsterskih razmjera. Ali, mogu Vam ponuditi dobru priču.