Bila je rana jesen, ono vrijeme kada te debela jakna još uvijek čeka u ormaru, no kada je prehladno da bi se dugo zadržavao vani. Odlučila sam hodati do stana i uživati u oblacima koji su zarobili sunce i tjerali ljude s ulica. Moja je ruta uvijek bila ista. Prošetala bih se kroz limanski park, izbila na cestu te prošla kroz prolaz koji su okruživale zgrade suviše moderne za moj ukus. Onda bih prešla na glavnu ulicu kroz prolaz na čijem uglu stoji foto studio koji me podsjećao na neka druga vremena. No, ovoga me je puta jedan prizor natjerao da stanem. Ugledala sam dječaka koji nije imao više od deset godina. Pognute glave, poderanih tenisica i u majici nekoliko brojeva većoj, molio je ljude za pomoć. Oni su ga zaobilazili, gledali u mobitele i račune. Nitko od njih nije se sjetio izvaditi nešto iz svoje vrećice i dati mu da jede.

Upitala sam ga je li jeo, a on mi stidljivo kaže da nije. Otišla sam u obližnju pekaru i kupila mu burek, kolače, sok i vodu. Kada sam se vratila i pružila mu vrećicu, sa suzama u očima mi je zahvalio i rekao kako to nikada neće zaboraviti. Nisam zaboravila ni ja njega.

Na putu do stana razmišljala sam o ljudima koji prose na ulicama, o ljudima koji ti kucaju na vrata u vrijeme kada na našim stolovima nema mjesta za još jednu čašu. Razmišljala sam o ljudima koji psuju te ljude, nazivaju ih pogrdnim imenima i govore im neka si nađu posao. Sjećam se vremena kada mi je bilo strano vidjeti prosjaka na ulici. Kada bih došla u grad veći od moga, čudila bih se ljudima koji su pružali umornu ruku u nadi da ću im dati sitniš koji mi je ostao nakon što sam si kupila sladoled. Danas to nije pravilo. Ljudi ne prose samo u velikim gradovima, na velikim trgovima i u vrijeme blagdana. Postalo je normalno sretati nove ljude ispred zelenih kontejnera i odlaziti doma s tisuću pitanja u glavi.

Ne želim da me uzimaju zdravo za gotovo. Ne želim da moje riječi shvaćaju olako. Ne želim biti prosjakinja koja moli za trenutak razumijevanja, toplu riječ i jedan zagrljaj. Ne želim gledati kako se sve oko mene raspada. Ne želim živjeti u državi koja to odavno nije. Ne želim plakati nakon što sam bacila smeće jer me netko pitao imam li što hrane ili boca. Ne želim plakati u autobusu, pred svima, nakon što sam nekoj ženi dala da kupi kruh.

Ne želim živjeti u svijetu gdje se sve dijeli na crne i bijele, Srbe i Hrvate, one koji su bili u ratu i one koji su izbjegli za vrijeme najvećeg sranja. Ne želim gledati djecu u malim patikama, poderanim trenirkama i kaputu dva broja većem. Ne želim da mi zvone na vrata sa suzama u očima dok me ispituju imam li viška hrane.

Umorna sam od nemoći, umorna sam od mjesta toliko prljavog da ga tisuće poplava ne bi mogle oprati. Umorna sam od izgovora, laži, preseravanja. Umorna sam od onih koji misle da znaju sve, a ne mogu ništa. Umorna sam od same sebe i od onog dijela sebe koji se pravi da nije dovoljno jak pa umjesto hrabrosti odabire biti pička. Umorna sam od laži koje govorim sama sebi. Umorna sam od laži u koje vjerujem. Umorna sam od nadanja u bolja sutra koja su već odavno prošla.

Ne želim biti dio svijeta u kojem majke ubijaju djecu, djeca ubijaju roditelje, a narod okreće glavu od ljudi kojima je potrebna pomoć. Ne želim biti dio svijeta u kojem pomoći znači nahraniti. Ne želim biti dio svijeta u kojem je normalno biti gladan, gol i bos. Ne želim biti dio svijeta u kojem nitko nema razumijevanje za one kojima je teško. Ne želim biti dio svijeta u kojem je imati psihičku bolest najveća sramota koju čovjek može doživjeti. Ne želim biti dio svijeta u kojem više nitko ne pozdravlja u liftu, u kojem je riječ susjed postala nepoznanica. Ne želim biti dio svijeta u kojem je prijateljstvo dobilo potpuno drugo značenje.

Fotografije: Srđan Ranđelović (Flickr, Instagram)

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autorici:

Vječni sanjar koji svijet gleda očima djeteta. Zaljubljena u riječi, filmove, knjige, prirodu i glazbu. Prijatelj svih.