Mi kao da moramo mrziti, a ta mržnja zapravo proizlazi iz osjećaja straha ili manje vrijednosti. Pa su nam svi krivi - i pederi, i lezbe, i dlakave babe i migranti koji će.... što točno?
Strah od izbjeglica sada smo zamijenili suludom mržnjom...
Hrvatska, ili barem glasni dio nje jednostavno mora imati neprijatelja. Baš mora. Valjda ta naša priprosta slavenska lica izgledaju umiljatije i nježnije kada s druge strane neke, bar zamišljene i željene žice, stoji Sirijac. Ili Srbin. Ili homoseksualac. Ili komunjara. Ili dlakava žena koja se predstavlja za feministicu, a znamo da su takve najgore.
Nama kao da je u genetskom kodu ta podijeljenost na bijelo i crno. Ako si za prava homoseksualaca nekako si i za prava imigranata da žive normalno gdje god se to njima sviđa. A ako si za njih, onda si najčešće i protiv toga da predsjednica trga mikrofon iz ruke nekom novinaru i ne misliš da je ona institucija države već misliš da bi ona trebala biti predstavnica države. Ako si protiv Hoda za život, onda si najčešće i za abortus, a to često uzročno-posljedično u četvrtastim glavama dovodi do toga da si Srbin.
U strahu su velike oči, znamo to još iz doba dok su nam majke čitale bajke, a kada čovjek odraste strah se pretvara u mržnju. Bezumnu, histeričnu i kršćanski neprihvatljivu....
Mi kao da moramo mrziti, a ta mržnja zapravo proizlazi iz osjećaja straha ili manje vrijednosti. Bili bi veliki, a osuli smo se na četiri milijuna, bili bi moćni, a gotovo 500 općina ima manje ljudi nego ikada u novijoj povijesti. Pa su nam svi krivi - i pederi, i lezbe, i dlakave babe i migranti koji će....šta će točno?
Čak budimo realni niti ne žele ostati kod nas. Ne žele se zaposliti, ne žele tu dovesti svoje obitelji, ne žele niti čuti što im možemo ponuditi. Žele samo nekako proći te granice i nestati u Europskoj uniji, onoj pravoj, a ne kod nas. Da li to znači da su svi među njima krasni ljudi?
Naravno da ne. Sigurno je da među njima ima netko sumnjivog morala i ne baš najpametniji. Sigurno je netko tako gladan i premoren da mu se čini bolje zaspati u tuđoj kući i provaliti u nju nego spavati pod vedrim nebom... Ali da su baš svi silovatelji, razbojnici i naoružani ubojice može biti istina samo u nečijim suludim glavama.
U strahu su velike oči, znamo to još iz doba dok su nam majke čitale bajke, a kada čovjek odraste strah se pretvara u mržnju. Bezumnu, histeričnu i kršćanski neprihvatljivu....