Što to povezuje Josipu Rimac, ravnatelja škole iz Zagvozda i bivšeg ministra Gorana Marića?

Jedan slučaj nas zabavlja, nad drugim se zgražamo, a trećim slučajem bavi se Uskok.

Premda se sve svodi na isto.

Tonći Vuksan, ravnatelj osnovne škole u Zagvozdu i bivši načelnik općine Podbablje, zablistao je u svom prošlotjednom intervjuu u 24 sata, izloživši se bez ikakvog krzmanja novinarskim pitanjima o zapošljavanjima svoje rodbine, a naročito kćeri u školi u kojoj je ravnatelj.

Stil je teško prepričati, kao i izostanak bilo kakvog stida kod ravnatelja Vuksana (HDZ), koji se javno odrekao kćeri uz obrazloženje: "Nije ona meni više kćer, ona se udala, otišla!".

Par dana kasnije, javnost se zgražala nad informacijom o tome da je Goran Marić, bivši ministar državne imovine koji je zbog skandala sa svojom imovinom morao napustiti Vladu, dobio je posao savjetnika Uprave Hrvatskih cesta, za plaću od deset tisuća kuna. 

Ima životno iskustvo

"On je ekonomist. Razumije se u mnoge teme, ima puno životnog iskustva", komentirao je Andrej Plenković, premijer koji se tog Marića odrekao upravo zbog tog "životnog iskustva" u muljanju s imovinom.

A treći slučaj, onaj Josipe Rimac, danima se ne skida s medijskih naslovnica i javnost se naslađuje transkriptima i opisima metoda kojima je Rimac zapošljavala sestru u HEP-u, a onda i davala obećanja da će novinaru koji je odustao od pisanja kompromitirajućeg članka zaposliti sina u ispostavi Hrvatskog zavoda za zapošljavanje.

Tri različita slučaja, a opet toliko slična.

I dok se slučajem Rimac i njezinim zapošljavanjima preko veze na državnim jaslama bavi Uskok, premijer ne vidi ništa sporno u zapošljavanju rashodovanog ministra na savjetničkom mjestu u državnoj tvrtki. Nemamo transkripte tog poslovnog aranžmana, ali možemo se kladiti da je negdje u procesu spomenuto da se "za Gorana Marića nađe neki posao". 

Ne u HEP-u, kao sestra Josipe Rimac, već u Hrvatskim cestama.

Ima li iskusnijih?

Ali Marić, za razliku od Rimčeve sestre, navodno ima kvalifikacije. I preporuku premijera. "Ekonomist je, razumije se u mnoge teme, ima puno životnog iskustva".

Koliko još takvih ljudi možete naći u Hrvatskoj? I boljih ekonomista, i onih koji se bolje razumiju u mnoge teme, pa i one s više životnog iskustva?

Ali ne i onih koji su iz HDZ-a. 

I svakako ne ministara koji su umanjivali vrijednost svoje imovine, zatajili imovinu supruge u imovinskoj kartici, kao što su i mešetarili imovinom i uslugama.

Marića se ne istražuje, kao što ga se ni ne propituje. Premijer je dao svoj blagoslov.

Bježe od privatnog sektora

Zanimljivo, čovjek s toliko iskustva, koji se razumije u toliko stvari i ima toliko životnog iskustva nije mogao pronaći svoje mjesto u privatnom sektoru. Nitko se nije trgao da angažira savjetnika Marića, headhunteri se nisu lomili za Marićev CV, kao što on nije svoje znanje i iskustvo izložio konkurenciji na tržištu rada. 

Nego se uvalio u Hrvatske ceste.

To je tipično i za druge aktere ovih priča. Josipa Rimac nije sestru gurala u privatni sektor, već u državni, kao što je usluge vraćala kroz državne ili javne institucije. A ni ravnatelj Vuksan nije kćer i rodbinu usmjeravao prema privatnom sektoru, već u javni sektor nad kojim ima kontrolu.

Jer za HDZ-ovce država je majka, privatni sektor maćeha. (Osim za Milijana Brkića koji je pronašao posao u privatnoj tvrtki, sina Vice Vukojevića.)

Zbog čega svi ti hadezeovci svoje kvalitete, znanje, iskustvo, talente i probitačnost ne iskušaju u privatnom sektoru?

Gdje su njihove tvrtke?

I osim toga, bi li svoje nekvalificirane sestre, udane kćeri, nesposobne nevjeste i rashodovane ministre zapošljavali u svojim privatnim tvrtkama čiji opstanak bi ovisio o kvaliteti radnika, zaposlenika ili menadžmenta? Bi li tada tražili sposobne ili podobne?
Umjesto toga, država, njezine tvrtke, institucije i ustanove njihovo su vlasništvo i poligon za uhljebljivanje. A kad idu u privatni sektor, onda se to često svodi na tvrtku s tajnicom i fikusom koja sklapa unosne poslove s državom.

Ili se radi o velikim kompanijama koje izravno ovise o državnoj pomoći, političkoj naklonosti i poslovima s državom. Naravno, samo one koje su u tom trenutku podobne. 

Zbog svega toga, HDZ osuđuje komunizam, ali itekako njeguje komunistički mentalitet. Partija vodi državu, država je praktički vlasništvo jedne stranke, cijela ekonomija podložna je ili ovisna o vladajućoj stranci i državi, zapošljavanja se provode po partijskoj liniji, prolaze podobni, a ne sposobni i tako sve u začaranom krugu.

Niti je, stoga, ravnatelj Vuksan iznimka, koliko god egzotična bila, niti je Josipa Rimac jedina zaslužila da ju se ispituje zbog zapošljavanja preko veze, niti je Goran Marić slučaj koji se bitno razlikuje od slučajeva Rimac i Vuksan.

Sve je to dio iste priče, istog mentaliteta i prakse koja se nikada neće prekinuti. Jer HDZ na tome bazira svoj opstanak.