Moja olakotna okolnost je ta što živim u vremenu u kojem se pisanje može odvijati bez ikakve uporabe olovke i papira, (jer svako duže pisanje na takav način mi stvara neugodu u zglobu), kao i to što sam zapravo ljevakinja, odnosno desna mi je oduvijek služila samo za pisanje.

Riječi su moćne. Njihovom uporabom u stanju smo inspirirati druge, motivirati, nadahnuti, izvući iz depresije, potaknuti na razmišljanje, mudrim i promišljenim biranjem istih otvoriti nekome oči, pokazati put u neke nove svjetove... No isto tako svojim riječima možemo nanijeti bol, prouzročiti veliku patnju, probuditi u nekome cijelu paletu negativnih emocija. I ne mora stati na tome. Njima možemo druge potaknuti da čine ono što inače nikad ne bi, stvoriti probleme kojih na prvom mjestu nije nikad ni bilo.

Vjerujem da svatko od nas pozna barem jednu „drekavicu“  bez dlake na jeziku. Onu najglasniju, koja uvijek ima nešto za reći, ima izražen osjećaj za pravdu (doduše onako kako je samo ona vidi), kroz život se vodi onom; što na umu to na drumu, uvjerena da taj stav ponajbolje opisuje osobu koja posjeduje vrline poput iskrenosti, poštenja i ljubavi prema bližnjemu.

Obično te jako voli, govori ti to stalno. U svijetu kojim vladaju uvrnute vrijednosti, ne libi se istaknuti kao je sretna što ipak postoje ljudi poput tebe, pritom nije bitno kakva si  zapravo dok god njoj ideš niz dlaku. Slatkorječiva je. Iako mrzi tračeve, rado će te istima redovno opsluživati, uz objašnjenje da ona ne trača već iznosi činjenice. Čini ti se nekad kao da bi krvi dala za tebe, pa opet učiniš li nešto što joj nije po volji (makar se radilo o pogrešnoj boji koju si odabrala za svoje nove cipele), nije joj ni najmanji problem sasuti ti to u lice bez puno razmišljanja, a čim joj leđa okreneš, tvoje ime joj nehotice prijeđe preko usana dok nekoj drugoj duši uhvaćenoj u njenu mrežu, trača, pardon, iznosi činjenice. Jer, ona je samo jedno iskreno čeljade. Ona ne zna drugačije. Neshvaćeno je vječno dijete u ovom ludom svijetu. Vječni borac za pravdu…

Od gore spomenute izreke – što na umu to na drumu, mi se diže kosa na glavi. Kao i od ljudi koji se istom vode i lupetaju svakakve pizdarije koje im padnu na pamet. Ne zato što mi iskrenost nije bitna, već upravo suprotno, zato što je.

Jer upravo o tome se radi – ne o empatičnosti, ne o suosjećanju, ne o želji da se nekom drugom pomogne, već o čistoj sebičnosti, onom ja, ja i samo ja koje pati za pažnjom i nada se da će ju pronaći ako dovoljno jako viče.

Ljudi smo, nismo životinje. Na sreću ili nesreću imamo mozak koji bi nam između ostalog trebao služiti kao svojevrsni filtar kroz koji prolaze naše riječi prije nego izlete van. Filtar koji se zove; hoću li nekoga povrijediti svojim riječima? Filtar; imaju li moje riječi ikakvog smisla, poručujem li njima nešto korisno i vrijedno ili samo dajem oduška svojim frustracijama?
Filtar takta, obzira i ljubaznosti koji nažalost u današnje vrijeme ima jako nisku cijenu.

Sve “drekavice” koje sam imala prilike upoznati bile su spavalice. Neobično budne i prisutne kad je trebalo ukazati na tuđu manu ili propust, potpuno usnule kad je trebalo zasukati rukave i učiniti ili reći nešto konkretno.
Nemoj biti jedna od njih.

Do tipkanja,
vaša Brankica

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici: 

Ja sam Brankica Stanić, a pisanje i ja sviđamo se jedno drugom dosta dugo, još od doba kad sam bila srednjoškolka, nosa zabijenog u neku knjigu. Osim na mojem blogu pratiti me možete i na Facebooku te Instagramu.