Nisam od onih koji drugima nameću dojenje kao 'must have' majčinstva. Tko hoće, nek doji, tko ne može ili ne želi - ne mislim da je zbog toga lošija majka
Sisavac koji sisa, je li to tako čudno, ili sam nešto pobrkala?
Nikad nisam upoznala nekog tko tako dugo doji svoje dijete, izgovorila mi je neki dan poznanica u šoku promatrajući mog sinčića kako sa svojih 20 mjeseci još uvijek zadovoljno sisa. Kiselo sam se osmjehnula. Međutim, i nakon nekoliko dana još uvijek vrtim te riječi u glavi. Ja znam mnogo žena koje su odradile toliki pa i dulji dojiteljski staž. Neke i po nekoliko puta. Ipak, činjenica je da sam ušla u 'razred' dugih dojilja, a da to uopće nisam planirala. Prva stvar koju sam kupila za svoje tada nerođeno dijete bile su dvije bočice i paketić duda varalica, no kako to obično biva moj je mališan to odbio. I to sa gnušanjem. Jednom sam ga doduše uspjela uspavati nutkajući mu dudu koju je on uporno pljuvao da bi na kraju od umora klonuo.
Na moje odbijanje opcije da dojim svoje dijete nakon poroda moja se majka svaki put snebivala moleći me da barem dam prvih nekoliko dana jer je kolostrum užasno bitan za njegov imunitet. U rodilištu mi je neka nimalo diskretna sestra bebu uvalila u ruke, razgrnula onu nazovi spavaćicu i rekla: Dajte djetetu da sisa! Vidjevši moj pogled samo je rekla: Gospođo, to je zdravo i prirodno i to vam je posao. E sad, mislim da sam od tada do sada za taj 'posao' trebala dobiti i po nekoliko stimulacija, a bome i one menadžerske bonuse na sad već dvogodišnjoj razini. Isprva sam odlučila da će moj sisavac sisati mjesec dana, onda sam to produžila na tri, pa nek mu bude onda šest mjeseci. Ako sam mogla do sad, može i godinu dana i onda je fakat kraj, onda sam rekla da mu moram 'podebljati' imunitet jer će u jaslice i onda sam zašutila... A on nema ni na kraj pameti da odustane od sisanja. Dugo sam razmišljala da li uopće spominjati sisanje u svojim tekstovima jer me zapravo užasno živcira rasprava o dojenju bilo kojeg tipa. Nisam od onih koji drugima nameću dojenje kao 'must have' majčinstva. Tko hoće, nek doji, tko ne može ili neće - ne mislim da je zato lošija majka. Ipak, užasno me živcira što svi imaju neko mišljenje o dojenju, svi znaju kad je pravi datum i način prestanka. Živciraju me sve one babetine koje me uvjeravaju da lijepo posolim sise i maknem dijete od te 'ovisnosti'. Halo? Svima je recimo puno normalnije da dijete do četvrte godine navlači dudu, hrani su mliječnim formulama koje, gle čuda, glume majčino mlijeko ili hoda po svijetu s prljavom dekicom tješilicom, ali nikome nije normalno da neka majka svome vlastitom djetetu nudi da sisa. A sisavci smo, zar ne? Ili sam nešto pobrkala na satu biologije. Ok, da se razumijemo, nisam od onih koji misle da je u redu da dijete sisa do 1. srednje, ali nisam primijetila da u prirodi mama pas svom psiću objašnjava da je bolje da uzme dudu i pusti nju da spava, pije, puši, izlazi... Neki dan me nazvala moja majka opet izbezumljena 'jer kad ja više mislim prestati dojiti' s porukom od njenog prijatelja liječnika. Dr. Veliki Stručnjak je rekao da je vrijeme da prestanem jer dijete ima zube i već je velik?! I velim ja njemu da dijete ima zube od svojeg šestog mjeseca i ima li on neku studiju, neko istraživanje do kad djeca trebaju dojiti. Naravno nema. Svjetska zdravstvena organizacija kaže da je okej dojiti do 2. godine ako obje strane, majka i dijete to žele i mogu. Pitam ja njega šta s tim. Naravno ne zna, ali zna da bi trebala prestati.
Da se razumijemo meni to dojenje fakat ponekad ide na nerve, posebno me živcira što moje dijete ima potrebu sisati svugdje i uvijek pa je već pola Zagreba, a i neki drugi gradovi vidjelo moje ne baš tako zamamno poprsje (iako se trudim biti diskretna). Ne tražim za tu svoju 'žrtvu' plaketu za supermajčinstvo, kunem se da neću ni djetetu to nikad nabijati na nos, sve što želim jest da ljudi oko mene prestanu zabadati nos u moj i grudnjake drugih žena dojilja i snebivati se nad nečim što je, uvjerena sam, prirodno. Sisavac koji sisa. I majka koja mu to ne uskraćuje jer - da, i to je majčin posao.