Osim tih banalnih donosila sam i one ozbiljnije novogodišnje odluke kao što su; promijeniti posao, posvetiti se osobnom razvoju, postati majka. Te su se odluke rijetko kad izrealizirale u godini u kojoj sam naumila, pa sam ih prestala donositi na način da ih kruto vremenski ograničavam, kao i da ih zadržavam samo u svojoj glavi, uvjerena da to nema puno smisla jer se sve ionako događa po nekom meni nejasnom planu, čak i majčinstvo koje me zateklo tek kad sam nakon više od godine dana neuspjelih pokušaja digla ruke od svega.

S vremenom sam shvatila da su sve moje želje moćnije kad su zapisane i jasno definirane, kao i to da sve imaju svoje vrijeme koje se ne mora nužno poklapati sa mojim. Da će mi doći onda kad budu spremne, onda kad ja budem spremna na njihovu realizaciju. A ono što ja trebam je, osim željeti ih svim srcem, pobrinuti se da ne stagniram na svom osobnom razvoju. Na onim univerzalnim zakonima koji svi bez iznimke moraju biti ispoštovani i življeni da bi bilo kakva promjena iti pomislila da pokuca na vrata našeg života.

Donosim vam šest vrijednosti koje su meni bile od velike pomoći i koje vam od srca želim da živite u narednoj 2017. godini.

Zahvalnost

Znamo patiti jer nemamo ono što želimo. Biti tužni, depresivni, zavidni. A posjedujemo nevjerojatna bogatstva koja većinom uzimamo zdravo za gotovo, u tolikoj mjeri da smatramo da na njih polažemo apsolutno pravo, da nam pripadaju po prirodi stvari i nemaju što drugo nego nam služiti.

Baš i ne. Jer i to više, jednom kad se ostvari, postati će predmet naše nezahvalnosti. Nezahvalnost nas čini sebičnima, sebičnost pak fokusiranima samo na sebe i svoje potrebe. Jednostavno postanemo slijepi za toliko divnih stvari koje nam se događaju u životu.

Od ove sam godine uvela praksu zapisivanja svojih zahvalnosti. Imam jedan mali notes u koji svakodnevno prije spavanja napišem sve na čemu sam zahvalna. Neki su dani prepuni zahvalnosti, u nekima se borim da pronađem barem jednu-dvije. Ali uvijek nađem, pa makar se to odnosilo na one opće stvari poput same činjenice da sam se to jutro probudila, da sam zdrava, da imam krov nad glavom i hranu na stolu. Jer budimo realni netko nema ni to, nekome je ono što mi imamo tek čežnja, san za koji bi voljeli da postane stvarnost.

Ljubaznost

Jer svijet bi jednostavno bio puno ljepše mjesto da je, ako ne svi, barem većina nas prakticira. Irci su recimo generalno jako ljubazan narod. Naši se ljudi, nenaviknuti na takav mentalni sklop, često znaju žaliti u smislu; Ne volim ja to, to je lažno, ne mo’š biti fin sa svima. Ja volim ono naše, tresni iskreno pa kud puklo da puklo, a ne taj njihov neiskreni osmjeh!

Hm. Nismo li zapravo samo tašti? Mi bi da nas svi vole, iako znamo da je takvo nešto nemoguće, pa nas smeta kad je netko s nama fin a znamo da bi nas najradije ubio. Njihova nas ljubaznost koči da se mi prema njima ponašamo bezobrazno pa ih optužujemo za neiskrenost. Nisu neiskreni, samo civilizirani.

Iskrenost ionako treba očekivati samo od nama najbližih ljudi, a i tada se ona nikad ne iskazuje na brutalan način, vodeći se onom što na umu to na drumu – jer takav pristup komunikaciji je krajnje sebičan i njime skidamo bilo kakvu odgovornost sa sebe.  Ljubaznost očekujem od svih – i od onih koji me vole i onih koji me ne vole. Ako je nema, nema ni mene, pa ti lijepo na nekom drugom liječi svoje frustracije.

Nekoć sam radila u maloprodaji i prilikom rješavanja reklamacija sa ljutitim i živčanim ljudima nikad nisam pravdala bilo firmu bilo zaposlenike ili kupljeni proizvod, izbjegavajući koristiti bilo kakve obrambene mehanizme. Pokazala bi razumijevanje, bila krajnje ljubazna. Čak 90% ljudi bi ostalo zatečeno, njihova bi ljutnja nestala, nerijetko su mi se znali ispričavati zbog svog nastupa. Onih 10% nisu ni vrijedni spomena.

Nije li to bolje od ubitačnog stresa koji priuštimo sebi i drugima svaki put kad krenemo putem neljubaznosti?

Praštanje

Praštaj zbog sebe, ne zbog drugih. Nema boljeg prijatelja našem unutarnjem miru od praštanja drugima za sve njihove loše postupke.

Nekoć mi je praštati bilo jako teško, čuvala bi zamjerku duboko u svom srcu jer se u meni stalno javljao onaj povrijeđeni glas: Kako da oprostim? Zašto da oprostim? Idem li kroz život praštajući svima ne šaljem li im tako poruku da mogu od mene što god i kako god žele, a ja ću ima glupača sve lijepo oprostiti? Nije li praštanje poruka svima; radite što god želite na kraju će vam sve biti oprošteno?

Zašto da si zagorčavam život neoprostom? Ne odnosi li pobjedu tako onaj tko nas je povrijedio? Svojim nepraštanjem dozvolili smo mu/joj da povreda dugoročno njeguje bol u nama. Nitko nam ne može nanijeti toliku patnju svojim riječima i djelima koliku mi možemo sebi samima nepraštajući.

Prihvaćanje

Svega onog što ne možeš promijeniti, svega onog na što ne možeš utjecati. Drugih ljudi i njihovih različitosti, pogrešnih postupaka, jer jedino im tako pružamo mogućnost da se promijene – osudom baš nikada. Svega onog što jesi. Što želiš biti ali se često grizeš jer se ne uklapa u nekakav normalitet.

Pod normalno spada ono što većina radi, manjina je automatski nenormalna. Nije li to apsurdno? Koliko je samo ljudi tokom povijesti proglašeno ludima jer nisu zadovoljavali normu većine, a danas ih se smatra genijima?

Već sam pisala kako sam odrasla bez oca. U onih rijetkih nekoliko puta koliko sam imala prilike provesti u njegovom društvu tokom svog odrastanja, upitala sam ga jednom zašto je to učinio? Ako već nikako nije mogao biti s mojom majkom, zašto je svoju kćer napustio? Njegov izraz lica odavao je iskrenu zbunjenost mojim osjećajima koji su me tokom mladenačkih dana koštali depresije i anksioznosti. Ali ja ne razumijem što ti je to falilo dok si odrastala?! Ispalio je razdraženo dok se moj kompletan pogled na svijet promijenio upravo u tom trenutku. I dan danas sam zahvalna na toj vrijednoj spoznaji.

Svi radimo, svi se ponašamo, svi govorimo onako kako najbolje znamo, naše odluke ne nanose nikome bol namjerno. Ima li smisla zamjeriti nekome što nije ispunio naša očekivanja koliko god ona bila logična? Na kraju krajeva, kakvi god bili potezi i odluke ljudi koji me okružuju, za svoj sam život samo i isključivo ja odgovorna.

Učenje

Neprestano. Razvijaj se, istražuj ono što te zanima, rasti. I ne traži izgovore jer, koliki god to bio klišej, potpuno je istinit; sve se može kad se hoće. Pitanje je samo želiš li to nešto dovoljno jako?

Ove sam godine napravila velik preokret na svom osobnom razvoju. Dugi niz godina u kojima sam bila ništa drugo doli vrijedna radilica koja je pridonosila svom borgovskom kolektivu, konačno sam shvatila da je ono što ja želim i volim negdje na samom dnu mojih prioriteta.

U samo godinu dana uspjela sam završiti nekoliko tečajeva; dva za web dizajn,  jedan za content marketing i osnove grafičkog dizajna, upisala sam i napredni tečaj za grafički i jednogodišnji studij engleskog jezika. Pokrenula sam blog, napisala roman.

Posvetila se duhovnom razvoju, otkrila brojne zanimljive teorije i inspirativne ljude, uvela meditaciju u svakodnevnu praksu.
Za nekoga tko je do sada svoju karijeru gradio u korporativnom svijetu gdje je vječna trka za zaradom jedini prioritet i smisao života, koji se ponekad proteže puno više od 9 do 5h, pet dana u tjednu, i tko je svoju kreativnu stranu i ljubav prema pisanju zadovoljavao isključivo i jedino čitanjem knjiga na pauzi za ručak i onih 10 minuta navečer prije nego iscrpljena utone u san – ovo je velik korak u jednom potpuno drugačijem smjeru. Prije nisam stizala apsolutno ništa i to ne zato jer mi je dan bio ispunjen obvezama, i sada je pa opet stižem, već zato jer  sam radila ono što nisam zaista voljela, a kad radiš nešto što zaista ne voliš svoju energiju trošiš mnogo brže, stres i nezadovoljstvo te crpe i imaš osjećaj da nemaš vremena za apsolutno ništa osim biti robot, obavljati ono što moraš, što se od tebe traži, ne razmišljajući pritom puno gdje si u svemu tome ti, ponajmanje o tome da li si i što nešto novo naučila ili otkrila. To je zaista velika šteta.

Dodala bi još, za one koji možda misle da je za sve gore navedeno potrebno puno novca, da sam platila tek studij engleskog i jedan tečaj web dizajna, ostali su stigli kao rezultat mog pokretanja, bivanja u pravim krugovima, na pravom mjestu u pravo vrijeme. Da mi je netko rekao prije da je tako nešto izvedivo i moguće ne bi mu vjerovala, no činjenica je da nam se mnoga vrata i prilike otvaraju tek kad se pokrenemo, ni trenutka prije.

Minimalizam

Kad sam prije dvije godine otišla iz Hrvatske put Irske, 30 godina svog života spakirala sam u dvije putne torbe. I znate šta? Sve što mi je zaista trebalo bilo je sa mnom, nisam žalila za ničim što je ostalo iza mene. Tada sam shvatila koliko se mi ljudi nepotrebno vezujemo za materijalne stvari i kako je potrebno s vremena na vrijeme napraviti inventuru naših domova.

Svi mi pomalo pretjerujemo u skupljanju stvari. Bilo da se radi o trapericama koje godinama stoje na dnu ormara i čekaju da skinemo onih svojih par kila viška ili polomljenim ili više neupotrebljivim nakitom i ukrasnim figuricama koje čuvamo jer nam ih je žao baciti.

Vjerujem da stvari baš poput ljudi posjeduju energiju – sve što stoji, što ne koristimo, što je izgubilo svoju prvotnu svrhu, ne posjeduje pretjerano pozitivnu energiju i samo nam stvara osjećaj zatrpanosti, blokade.

Sjeti se samo onog osjećaja kad temeljito očistiš kuću, čak i one dijelove koji nisu zapravo vidljivi, poput uredno složenog ormara, ladica radnog stola i sl. Divan je, zar ne?

Iako mi nije bilo u planu napisati još koji post do kraja ove godine, za ovaj su tekst zaslužni svi moji kolege blogeri koji su u zadnjih nekoliko dana objavili zaista inspirirajuće postove, natjerali me da odvrtim film ove godine od samog početka i prođem kroz ključne stvari koje sam naučila i koje vrijede biti prenesene i u sljedeću. Također su mi donijeli neke nove ideje, potakli me na razmišljanje i na tome im svima od srca hvala. A to su: Knjiga inspiracija, Pokretanje, Naranča, Aleksandra Birta, Lova do krova, Orbis marketing, Jovana Miljanovic, Razlivena tinta, Lovily… Ima vas još puno, puno i zahvalna sam što sam dobila priliku da baš vas sve upoznam u svojim internetskim lutanjima.

Možda toga niste svjesni, ali svojim stvaranjem vi inspirirate, potičete na razmišljanje, a svi znamo da je upravo to i više nego dovoljno da nekoga ohrabri da krene putem promjene i sretnijeg života. Nije li to nešto najljepše što bilo tko od nas može napraviti?

Svima želim od srca sve najbolje u novoj godini.

Ostajte mi dobro,
vaša Brankica

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici: 

Ja sam Brankica Stanić, a pisanje i ja sviđamo se jedno drugom dosta dugo, još od doba kad sam bila srednjoškolka, nosa zabijenog u neku knjigu. Osim na mojem blogu pratiti me možete i na Facebooku te Instagramu.