Da, čujem i buku na stubištu, zvuk trube auta na parkiralištu faxa, ali kroz sve to čujem i neprekidan pjev ptica koji me smiruje. Kao da su moje uši pronašle nešto što im se dopada...
Sami smo si krivi što su nam male stvari postale luksuz
Sve manje koristim slušalice odnosno slušam muziku i radio dok hodam s faxa na posao, s jednog posla na drugi pa na fax pa doma ili općenito hodam/šećem.
Nekad bih bez slušalica bila izgubljena osoba i vraćala bih se po njih doma kao da sam neki ovisnik. Ponekad bih kupila one neke najjeftinije na kiosku bez obzira koliko je u njima loš zvuk, samo da ne čujem ono što je vani. Na kraju bih znala imati po par slušalica u svakoj torbi ili džepu svake jakne. Baš ovisnost. Ali ovisnost o čemu? O dobrom zvuku i glazbi nije sigurno.
Shvatila sam da sam na taj način postala ovisna o izolaciji. Nije čak ni bilo bitno što je u slušalicama, samo da ih imam i da ide nešto, a ne zvukovi iz vanjskog svijeta.
S vremenom mi je dojadilo sve u slušalicama, baš sve. Radijske postaje su mahom predvidljive i rijetko kad ugodno iznenade, a glazba koju bih svako toliko mijenjala postala je smetalo. Nisam uživala u njoj pa sam zavoljela tišinu. Dogodilo se i ono što mi je bilo nezamislivo, počela sam uživati u zvukovima poput škripe kočnica na asfaltu, tramvaja, svađa, razgovora…
Jednostavno je to “vani” postalo daleko interesantnije nego ono “unutra”.
Probala sam i s audio knjigama, nije da sam se koncentrirala samo na muziku, ali nekako mi to nije to, radije ih slušam/čitam kod kuće ili negdje u miru nego dok hodam ili sjedim u tramvaju.
Uz sve blagodati života bez slušalica, dobila sam i tu neku novu dimenziju zvuka. Kao da sam si oslobodila vlastite uši i da one sad čuju neke zvukove koje inače nisu percipirale. Odjednom čujem pjev ptica u dva ili pet ujutro, čujem ih u svom kvartu, ali i dok sjedim na predavanju. Da, čujem i buku na stubištu, zvuk trube auta na parkiralištu faxa, ali kroz sve to čujem i neprekidan pjev ptica koji me smiruje. Kao da su moje uši pronašle nešto što im se dopada i našle način da taj ili neki drugi umirujući zvuk čuju kad god požele.
Čujem razgovore koji su naizgled banalni, ali kad ih bolje poslušaš, oni to uopće nisu. Neki dan u lokalnom dućanu, još je vani bilo hladno, prošla sam pored dvoje starčića koji su ćaskali. Kaže bakica od kojih osamdeset djedici slične dobi: “Joj, ne idem ti ja sad van. Ne sjedim na klupi jer je još uvijek hladno i nema nikoga.”
Djedica joj je objasnio da ne brine jer prema vremenskoj prognozi zatoplit će i uskoro će biti više ljudi vani na klupicama. Kupila sam što sam trebala, otišla van i vratila se u svoju izolaciju, u svoj stan, a zapravo mi je došlo da sjednem na klupicu u parku i pričekam da netko dođe. Bilo tko, samo da razmijenimo koju rečenicu.
Poželjela sam da i ja idem sa susjedima u dućan i da si pričamo što ćemo taj dan jesti ili kuhati.
Nije prošlo dugo i čula sam susjedu s trećeg kata kako starijoj susjedi s drugog kata kuca na vrata i pruža joj baklave iz Sarajeva. Bila je na putu pa se sjetila susjede s kata niže. Penjući se stubištem osjetila sam toplinu u prsnom košu jer me to podsjetilo na popodneva provedena kod susjeda. Mama bi došla na kavu i trač partiju, a mi klinci bismo se igrali i kasnije davili u palačinkama, pohanom kruhu… Male stvari, nikakvi specijaliteti, a sve je bilo prefino i jednostavno da jednostavnije ne može biti.
Puno toga mi prolazi mislima dok gledam starčiće kako razgovaraju o osnovnim stvarima poput nabavke, odlazaka doktoru, šetnjama i unucima i onda shvatim da to uopće nisu osnovne odnosno jednostavne stvari i da su imali daleko ljepši i ispunjeniji život od, primjerice, nas koji smo iz nekih tehnološki naprednijih vremena.
Nekad je bilo najnormalnije znati napamet sijaset brojeva telefona, adresa, rođendana i drugih datuma i brojeva. A danas si bez mobitela ili nekog sličnog “pomagala” maltene idiot i dobro da znaš kako se zoveš. Ne jednom sam upoznala osobu koja ne zna vlastiti broj mobitela. Sve bitne, ali i nebitne, informacije pohranjujemo u tehnološka čuda o kojima smo manje-više postali ovisni.
A život prolazi… Tjedni lete od godišnjeg do godišnjeg i najobičnije sjedenje na klupici, bez mobitela, slušalica, sata i ograničenja doživljavam(o) kao luksuz.
Sjedila sam tako jučer popodne na klupici i promatrala pse i ljude, pokušavala zaustaviti misli, biti u trenutku… Trudim se, gasim mobitel, izlazim van bez mobitela i sata, slušam, gledam i promatram. Dišem i bivam.Netko će reći da je dosadno sjediti i promatrati ljude kako prolaze s kolicima, klince kako trče jedan drugome ususret i urlaju neka imena koja su po rođenju dobili… Meni nije, meni je to život, a ne ekrani i raznorazna moranja koja to nisu.
Do idućeg puta, ajde sjedni na klupicu i na nekoliko minuta zaboravi na sve što realno ne moraš.
Zagrljaj,
A.
Fotografije: Igor Dugandžić
Izvorni tekst pročitajte ovdje.
O autorici:
Nemam unikatno ime i prezime ali ga ne bih nikad mijenjala, ovisnica sam o smijehu, špeku,vježbanju, Tviteru i promjenama. U Italiji mi srce lupa drugačijim ritmom, a Blogledalo je moj bijeg od težeg puta koji uvijek namjerno izaberem. Klikneš