Koliki komad slobode dobivaš u svijetu koji se pravi da je slobodan? Sigurna sam da je svatko od vas bar jednom bio osuđivan od drugih ljudi. Nekada riječima, nekada očima. Često je dovoljan samo pogled da te netko ocrni zbog toga što se nisi obukao po šablonu. Prije devet godina ofarbala sam se u sivo. Nikada nisam bila osoba koja može održavati takvu boju kose pa se nakon nekoliko tjedana u ruci moje kolegice s faksa stvorila mašinica kojom mi je skinula svu kosu s glave.

- Jebote, kolike oči imam

To je bila moja prva misao nakon čina zbog kojeg mi je tata odmah s vrata rekao da me nikad nitko neće ženiti zbog mojih pizdarija. Nije bio u pravu. No zbog toga sam se isticala u malom gradu. Zbog toga su mi vikali da sam skinjara, da sam ružna i da sam muškarac. Zbog toga sam jednu večer dobila batina. Prije deset godina natjerala sam susjeda da mi mašinicom skine zadnji dio kose, ostavila sam šiške i zulufe. Takozvana čelzica u mom je ocu izazvala veliku paniku i gomilu psovki.

Prije jedanaest godina obrijala sam lijevu strane glave. Profesorica iz srednje rekla mi je da joj se sviđa moja nova frizura. Riječi koje su izlazile iz njezinih usta smrdjele su na laž. Vratimo se na onu priču iz sredine. Znate kako počinju sve priče u koje je teško vjerovati. Sjećam se toga kao da je bilo jučer.

Anamarija je slavila osamnaesti u podrumu kraj gimnazije. Imala sam ružnu frizuru, vojničko zelenu majicu, malo zelenije bermude i zelene najlonke na leopard uzorak. Na nogama sam imala široke smeđe patike za skejtanje i smeđu jaknicu koju mi je kupila mama. Postalo mi je dosadno. Nazvala sam tadašnjeg dečka i pitala ga da idemo doma, njemu se još ostajalo vani pa sam krenula sama. Kao i svi klinci koji odlaze na osamnaesti, doma se nisam vraćala bistre glave. Kod pekarnice koja se nalazi blizu mog doma počela sam osjećati užasnu paniku.

- Ma daj, smiri se, to je od trave

Govorila sam sama sebi, no u dubini sam znala da se tako samo pokušavam smiriti. Za nekoliko sekundi iza mene se stvorio stariji čovjek koji me pokušavao sustići. Ubrzavao je korake i kada mi se približio uhvatio me za stražnjicu te stao ispred mene.

Stala sam kod prve djevojke i muškarca i u suzama i panici počela im pričati što mi se dogodilo. Nikada neću zaboraviti kako su me pogledali.

Nakon osuđujućih pogleda, rekli su mi da izmišljam. Nikada nisam do kraja shvatila zbog čega su pomislili da bih slagala takvu stvar. Možda zbog toga što se u malim sredinama takve stvari šatro ne događaju ili zato što nisam na glavi imala pola kose? Možda su jednostavno bili idioti? Nastavila sam trčati i naletjela sam na tadašnjeg susjeda koji je u sekundi počeo skidati sve bogove. Sjeli smo u auto i pokušali pronaći tog manijaka. No bezuspješno. U ostatak priče uključeno je bar još pet djevojaka kojima se dogodilo isto, policija i prepoznavanje manijaka. No to nije bit moje priče.

Moja će se slova zadržati na djevojkama, no ne na onim djevojkama koje su doživjele isto. Djevojke iz moje priče žive na Twitteru i misle da je oblačenje uske, dekoltirane i kratke odjeće poziv na seks i silovanje. Da, dobro ste pročitali. Postoje žene koje misle da druge žene svojim načinom oblačenja izazivaju. Kada sam pročitala njihove izjave, okrenuo mi se želudac. Kako žena može tako misliti o drugoj ženi? Nedavno sam u tekstu osudila cure koje osuđuju i na taj sam način postala ista kao one. No recite mi kako ne osuditi djevojke koje napišu – Bolje burka, nego dopičnjak?

Oprostite mi što osuđujem, no takve jednostavno moram! Strah koji doživiš kada stariji, jači muškarac iskoči pred tebe iz mrklog mraka i na silu s tobom želi seks neopisiv je. Još uvijek ne znam kako sam se u tom stanju uspjela otrgnuti, okrenuti i trčati kao maratonac.

Prestanite žene kriviti za nešto za što nisu krive. Tužno je kao razlog za silovanje navesti nečiju ljepotu, oblik tijela ili odjeću koju je te večeri imala na sebi. Još je tužnije kad takve osude dolaze od žena. Je li u komad slobode koji dobiješ na ovom svijetu uključeno i pravo na odijevanje onoga što ti se sviđa ili za određene odjevne kombinacije slijedi kazna s kojom se moraš nositi ostatak života?

O autorici:

Nekada žena, nekada djevojčica. Vjerujem u (svoje) snove, ljude i dobrotu. Iako više volim knjige, oduvijek živim u svom filmu. Moje avanture možete pratiti na blogu, instagramu i fejsu.