Obavijesti

Kolumne

Komentari 14

Rumunjska - nimalo pitoma zemlja u kojoj je vrijeme stalo

Rumunjska - nimalo pitoma zemlja u kojoj je vrijeme  stalo
21

Zar je potrebno proći baš svaki kilometar na biciklu i riskirati život? Vozio sam bicikl kroz Kosovo, Albaniju i Šri Lanku, ali Rumunjska je najopasnija zemlja do sad

Marin Bukljaš pisac je, DJ i ljubitelj putovanja. Trenutno je na putovanju od Finske do Turske biciklom, tijekom kojeg planira obići zemlje Istočne Europe. Marin je do sada napisao četiri knjige, a njegov prvi roman "Veliki lutak" objavljen je u digitalnom izdanju. Ostale tri čekaju izdavača. Radi kao DJ jer mu taj posao ostavlja dovoljno vremena za ostale aktivnosti koje ga zanimaju. 

Nakon mnogih putovanja odlučio je bilježiti ih kamerom. Do sada je snimio tri putopisa, a ove je godine dobio i prvu nagradu "Dijana Klarić" za najbolji video 2014. s putopisom "Priča o Balkanu". 

Ispred Rumunjske granice stajala je kolona automobila. Iznenadio sam se vidjevši policiju i carinike. Nekoliko automobila je stajalo sa strane. Policijski pas je njuškao ispod sjedala. Vozač je zabrinuto pušio cigaretu. 

Krupni carinik je stajao na sunčanoj strani. Bilo je deset sati ujutro i postajalo je sve toplije. Nosio je do grla zakopčanu uniformu i široku kapu dostojanstveno podnoseći patnje. Predao sam mu putovnicu. Imao je guste brkove i opasan pogled u očima. Oko brka se pojavila sitna kapljica znoja i kliznula niz stisnuta usta. Odmjerio me i vratio mi je putovnicu ne otvorivši je. Kratko je klimnuo glavom u znak prolaza.

Za manje od minute bio sam u Rumunjskoj.

Prošao sam nekoliko sela s pretežito romskim stanovništvom i stigao u Arad. Grad izgleda kao da se kalendar vratio dvadeset godina unatrag. Prvo što me zapanjilo je da mnogi muškarci drže stisnute šake i pretjerano mašu rukama prilikom hoda. Većina nosi frizuru na kocku, kakva je bila moderna početkom devedesetih.

Stavio sam slušalice, upalio MP3 i uhvatio frekvenciju mjesnog radija. Po tonu glasa moglo se naslutiti da voditelj čita vijesti. Jezik mi se učinio vrlo sličan talijanskom, no ubrzo sam shvatio da osim sličnih riječi imaju i sličan naglasak. Počeo je glazbeni blok. Pjesme su bile nekakva čudna mješavina rumunjskog folka i njemačkog techna. Sve su zvučale isto.

Uz cestu je bio lokal. Ušao sam unutra i sjeo leđima okrenut ulazu. Muškarci koji su pričali za šankom naglo su zašutjeli zagledavši se iza mene. Osvrnuo sam se. Na vratima je stajao muškarac u prevelikoj košulji dugih rukava, izlizanim hlačama i antilop kaubojkama. Izgledao je kao lik iz filmova braće Cohen. Prišao je muškarcima za šankom. Nitko više nije ništa govorio. Otišao sam na zahod. Kad sam se vratio više ih nije bilo.

Nastavio sam voziti prema centru. Nije mi trebalo dugo da shvatim kako sam ušao u zagađenu industrijsku zonu sa stanovništvom sluđenim od besparice i sitnim krimosima s tetovažama koje govore o njihovoj robijaškoj prošlosti. 

Centar se sastojao od jednog derutnog trga okruženog monumentalnim građevinama iz doba komunizma. Oko prevrnute kante za smeće skupilo se nekoliko mačaka. Koncentrirano su nešto žvakale priljubljenih ušiju. Bile su crne s napuhnutim mikrosporozičnim trbusima. Iznad krovova sijalo je sunce, ogromno i okruglo. Asfalt je isijavao toplinu. U zraku se osjećao miris katrana. Mnogi muškarci su hodali bez majica. Djevojke su nosile kratke prozirne haljine ispod kojih su se vidjeli grudnjak i gaćice.

Htio sam sjesti na klupu i zabilježiti stečene dojmove, ali to nije bilo jednostavno. Klupe su bile prljave i potrgane. Pored svake bio je prevrnuti koš za smeće. Tamo gdje su bile cijele sjedili su dostojanstveni starci s bijelim šiltericama. Zadivljeno sam promatrao te vrijedne ljude koji su radili i stvarali za vrijeme vladavine Ceausescua, čovjeka koji kao da je ispao iz Orwellova romana 1984.

Nicoleai Ceausescu bio je suđen zbog pokušaja ubojstva i s dijagnozom paranoično-narcisoidne ličnosti. Zabranio je kontracepciju i pobačaje. Uveo je veliki porez za osobe starije od dvadeset pet godina koje nisu imale djecu. Majke s desetero djece dobivale su status "majke heroja" i za nagradu besplatan prijevoz željeznicom. 

Više od petine Bukurešta je srušeno. Umjesto povijesnih zgrada i crkava izgrađene su velebne zgrade i spomenici koji su veličali diktatora. Nije postojala nikakva oporbena stranka, a strani tisak nije bio dostupan. Nadzor državnog aparata pratio je čovjeka od samog rođenja, a represija je bila toliko snažna da je većina građana živjela u stalnom strahu od doušnika, provokatora i policijskih agenata. Stanovi su imali dnevno pet sati grijanja, osim nedjeljom kada su imali sat više. Trgovine, društvene prostorije i hale nisu se grijale. Sve zabavne aktivnosti bile su zabranjene nakon devet sati navečer. 

Takav teror trajao je punih dvadeset četiri godine, sve dok prosvjednici, na rubu ludila od gladi i zime, nisu izvršili napad na zgradu gdje je Ceausescu trebao održati novogodišnji govor. Uplašeni diktator je pobjegao sa svojom ženom, a vojska je stala na stranu naroda. Ubrzo su uhićeni i osuđeni na smrt strijeljanjem. 

Posljedice njegovog upravljanja zemljom dovele su do toga da danas gotovo pola kućanstava još uvijek nema kanalizaciju.

Želio sam čim prije pobjeći iz grada. 

U idućem selu sam vidio prometnu nesreću. Raskršće je bilo potpuno pregledno. Oba auta su vozila daleko iznad dopuštene brzine. Čuo se strahovit udarac i jeziv zvuk struganja lima po betonu. Prvom autu je bio smrskan prednji dio sve do stražnjeg sjedala. Drugi auto je završio na krovu. Ljudi su priskočili u pomoć. Ne znam što je bilo s putnicima.

Cesta je postala uska i grbava. Kamioni s prikolicama su se češali o bisage na biciklu. Nekoliko puta sam zamalo izbjegao da ne padnem na cestu. Ruke su mi drhtale od nervoze, a slika pred očima mi je neprekidno titrala. 

Zaustavio sam se na autobusnoj stanici. Čim sam se malo primirio započeo sam s unutarnjim monologom. Kome se ja dokazujem? S kim se natječem? Zar je potrebno proći baš svaki kilometar na biciklu i riskirati život? Želio sam proći kroz zemlje istočne Europe, doživjeti ih na težak, ali upečatljiv način. Upiti vibraciju svake zemlje i zbližiti se s lokalnim stanovništvom. Samo, nastavak putovanja je postao suviše opasan. 

Proveo sam duže vrijeme kontemplirajući nad situacijom, gledajući kako promet teče poput brze rijeke u oba smjera. 

Vozio sam bicikl kroz nestabilno Kosovo, kaotičnu Albaniju i Šri Lanku, ali Rumunjska je najopasnija zemlja do sad. Pomislio sam na sve ljude do kojih mi je stalo. Sjetio sam se prekrasnih mjesta na kojima sam bio i pomislio na ona gdje ću tek biti. Zaključio sam da bih mogao sve izgubiti radi jedne nepromišljene odluke. Naposljetku, ni Marc Beaumont nije prošao opasni Honduras biciklom već automobilom, kad je vozio od Aljaske do Patagonije.

Lomio sam se u sebi i svaki čas mijenjao mišljenje. Na kraju sam donio odluku: ukrcat ću se na vlak i najopasniji dio puta provesti u sigurnosti. Uvjeren sam da je u Transilvaniji, među strmim brdima promet rjeđi i sporiji. Od tamo ponovno nastavljam vožnju prema Bukureštu i dalje prema Crnom moru. 

Čim sam donio odluku, osjećao sam se kao da sam ponovno rođen.

Vožnja vlakom je protekla mirno i bez uzbuđenja. Prvi sat kroz prozor su se vidjela brda. Drugi sat su se pojavile planine, a onda je vlak usporio i počeo se uspinjati. Kad smo stajali na postajama, žene s košarama su hodale uz vagone i vikale nešto na Rumunjskom. Vagon u kojem sam putovao bio je jedini s klimom. Bila nas je svega nekolicina. Veoma stari čovjek koji je gledao u križ, mlada mama s dvoje vrlo mirne djece i jedan krupni bračni par. Kasnije se vagon popunio. Zauzele su ga rumunjske žene nalik na junakinje partizanskih filmova. Muškarci su čitali novine ili gledali kroz prozor. Djeca su sjedila i jela tanke sendviče. Ponekad bi ih mame pustile da se prošeću. Tamnoputa djeca velikih očiju došla bi do mene, šutke me promatrala i onda odlazila. 

Uskoro je čelična kompozicija glasno pišteći ušla u Brasov. Na brzinu sam složio bisage na bicikl i odjurio iz velikog grada.

Vozeći kroz Karpate postalo mi je jasno zašto u filmovima o vampirima Transilvaniju uvijek prikazuju zimi. Stoga što je po ljeti prekrasna! U daljini iza zelenih brda i gustih šuma moglo se vidjeti zapetljane oblake na vrhu planina. 

Putem sam u Rasnovu naišao na rumunjsku tvrđavu iz prvog stoljeća. Do nje se trebalo popeti na visoko brdo.

Počela se spuštati noć. U šumi sam podigao šator, uvukao se unutra i zaspao istog trena.

Jutro je osvanulo sunčano i toplo. Gledao sam zadivljujuća brda među koje je vodila cesta. Polako, nikamo ne žureći, pijuckao sam čaj. Razvukao sam ispijanje, zatim složio kuhalo i posuđe u prednju bisagu. Pitao sam se nakon koliko vremena ću biti tako odmoran.

Tamo duboko u Karpatima nalazi se dvorac najpoznatijeg vampira na svijetu, grofa Drakule. Upravo tamo želim stići. Čuo sam već dosta o tim zabačenim krajevima gdje živi mnoštvo medvjeda, čopora vukova, risova, zmija  i gdje vrebaju razne druge opasnosti. 

- Sve do sada bila je priprema, malo naporniji trening. Prava avantura upravo počinje - rekao sam sam sebi, sjeo na bicikl i počeo okretati pedale.

Možete ga pratiti i na njegovoj stranici My Friend Bike.

Putovanje su omogućili Mrav, DSG i Suzavac.

Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Vidi sve članke ovog autora
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Komentari 14
'Imali smo savršen brak i nikad se nismo svađali, svi su mi rekli da sam luda što ga ostavljam'
NAIZGLED IDEALAN BRAK

'Imali smo savršen brak i nikad se nismo svađali, svi su mi rekli da sam luda što ga ostavljam'

Muka mi je od same pomisli da oko nas žive žene koje ostaju u lošim brakovima samo zato što misle da će biti previše sebične ako odu. Zato pričam svoju priču. Želim da žene slijede srce, poručila je Britanka
14 stvari koje ne smijete držati u kući jer prizivaju nesreću
OBRATITE PAŽNJU

14 stvari koje ne smijete držati u kući jer prizivaju nesreću

I dok se vjeruje da neki predmeti privlače bogatstvo i sreću, drugi mogu imati suprotan učinak i donijeti negativnu energiju i financijske probleme
'Život u prirodi pomogao mi je kontrolirati ovisnost o seksu'
ISKRENA ISPOVIJEST

'Život u prirodi pomogao mi je kontrolirati ovisnost o seksu'

Par se preselio u prirodu, nakon što se Britanka godinama borila s problemima mentalnog zdravlja prije nego što su joj nedavno dijagnosticirani bipolarni i hiperseksualni poremećaj