Za ovu konstataciju i prihvaćanje da jednostavno još uvijek ne želim biti jutarnji tip trebalo mi je nekoliko godina. Naglasak je na riječima “ne želim” jer da želim mijenjala bih tu naviku, iako se mnogi služe izgovorima poput “ne mogu”. Možeš, ali nećeš, barem budi iskren prema sebi.

Utorak, budna sam od devet ujutro, Slash još spava jer ako nisam jutarnji tip ni moj pas nije jutarnji pas. Čak i kad ustajem prije osam, moj pas i dalje ignorira sve oko sebe i spava. Utorak, devet ujutro i nemam nikakve obaveze sljedećih, pa cijeli dan, a radni dan.

U tom trenutku počinjem razmišljati kad sam posljednji put nakon buđenja ostala ležati još par sati s laptopom u krilu i shvatila da se ne sjećam, a to je prije nekoliko godina bio moj omiljeni hobi.

Ipak sam svjesno i nesvjesno promijenila navike ili sam kontinuirano radila da mi život krene u smjeru u kojem želim te da znam razlog iz kojeg ustajem bez obzira bilo to u pet ili deset ujutro.

Povlačeći paralelu s pitanjem Zašto ustaješ ujutro? draže pitanje mi je Zbog čega ne spavaš? jer sve ovisi o perspektivi i manjku grižnje savjesti jer eto, ne želim biti jutarnji tip, a ne želim da me grize savjest od svih savjeta koje pročitam ili čujem da dok se ustanem netko odradi pola posla. Ali zato je do devet navečer mrtav umoran, a meni tek počinje radna noć.

Netko će se naučiti ustajati prije izlaska sunca da uhvati prve zrake, netko će odlučiti raditi noćima kako bi mogao uživati u miru, tišini i produktivnosti dok drugi spavaju. Ima nešto motivirajuće kad znaš da većina spava dok si ti posvećen svojim obavezama, zadacima ili u mojem slučaju pisanju, što dovodi to sljedećeg – prihvaćanja odabira hoćeš li ili nećeš nešto napraviti, promijeniti, naučiti.

Kako će te misao “neću” odvesti do željenih rezultata?

Marie Forleo u svojim edukativnim videima i intervjuima često navodi kako je u dosadašnjoj karijeri puno više rekla “ne” nego pristala na nešto što joj ne odgovara. I ipak je uspjela ostvariti vlastite ciljeve.

U većini slučajeva se počnemo prisiljavati raditi nešto jer to radi netko drugi i ne shvaćamo da ćemo u toj tranziciji razmišljanja početi živjeti tuđi način života umjesto kreirati vlastiti. Iako sam sklona učenju i otvorenom razmišljanju u meni se s vremena na vrijeme javi promišljanje Zašto bih radila nešto što rade svi, makar oni bili uspješni, lijepi, bogati ili štogod trenutno bilo u trendu životnih stilova i onda se pojavi mali inat u kojem ću rješavati obaveze, zadatke i sve ostalo onako kako želim. Zamisli, funkcionira i nema grižnje savjesti jer ne živim navikama nekog drugog tko jednako tako ne živi moj način života.

Često čitajući savjete i pišući tekstove osjetim da su mediji nametnuli trend da moramo pronaći neku osobu koju ćemo pratiti, slijediti njihove savjete jer ćemo tako sigurno doći do željenih rezultata. Kad bi bilo tako jednostavno, kad bi postojala ta tajna uspjeha i da život ne ide tokom kojim on želi ići jer mu se jebe za naše planove, svih sedam milijardi ljudi na svijetu bi bili nepušači, zdravstveno osviješteni, ustajali u pet ujutro, radili što vole i bili bogati.

I dosadni i jednolični s istreniranim mindsetom prema nekom drugom tko je konstruiran kao alfa-čovjek.

Činjenica je da se ljudska vrsta želi prikloniti plemenu koje mu je slično, no u šumu informacija često se izgubimo povodeći se za trendovima boreći se sami sa sobom da se odvojimo od vlastitog identiteta u potrazi za uspjehom. A na kraju krajeva, uspjeh je samo pojam koji svatko subjektivno definira.

PronađI ljude i razloge zbog kojih ustaješ iz kreveta

…ili radiš cijelu noć. Ne mislim na ljude koji su trenutno u nekim drugim svjetovima koji nam još uvijek nisu baš na dohvat ruke jer se ugledamo u njihove medijski formirane ličnosti, nego ljude koji su ispred nas, koji direktno ili indirektno ovise o našem radu, trudu i idejama.

Kakva je vrijednost u neprestanom gledanju u daljinu, učenju od mentora kad ne vidimo ispred nosa ljude s kojima sad u ovom trenutku možemo raditi da zajedničkim snagama dođemo do cilja!? 

U trenucima kontempliranja o tome kad sam prestala ležati do podne s laptopom u krilu dobila sam odgovor – okružila sam se ljudima koji su jednako individualni kao ja, koji ustaju u pet ujutro ili ostaju cijelu nedjelju u krevetu jer su riješavali papirologiju cijeli subotu do kasno u noć. Međusobna smo si potpora umjesto korektiv.

Jer lako je slušati Garyja Vaynerchuka u video formatu, a kad ti dopizdi stisneš pauzu i radiš što želiš, no u realnom životu da postoji osoba koja će ti neprestano visiti nad glavom sa savjetima, usmjerenjima, korektivama u vrlo brzom roku bi ga poslali u vražju mater.

Iz tog razloga trebaju nam mentori od kojih ćemo učiti online da znamo stisnuti pauzu, a u stvarnom svijetu se okružiti ljudima uz koje će nam svaki dan biti bolji da odučimo napraviti korak naprijed, napisati tekst koji nam se baš i ne da, završiti dosadan izvještaj i ustati iz kreveta jer počinjemo cijeniti svaki dan.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autorici:

Zovem se Andrea Tintor, autorica sam bloga 'Razlivena Tinta' i zaljubljenik sam u knjige, čitanje i pisanje. Volim promatrati svijet i crpiti inspiraciju iz svakodnevnih trenutaka. Osim na blogu pratiti me možete i na Facebooku.