U novoj kolumni Martina Trboglav govori zašto oklijevamo donositi odluke te kako možemo postati hrabriji i smireniji, pa i u situacijama kad su ulozi veliki
Stavljamo li prevelik teret na sebe kad donosimo odluke?
Život je prepun trenutaka u kojima trebamo napraviti odabir. Odlučiti. I ponekad su te odluke velike i vjerujemo da nam značajno usmjeravaju život. Koji fakultet upisati? Koji posao prihvatiti? Je li ovo osoba kojoj želim dati povjerenje i predati se građenju zajedničke budućnosti? Trebam li dati otkaz i krenuti dalje ili je mudrije ostati tu gdje jesam? Želim li živjeti blizu doma, ili se otisnuti u bijeli svijet u potrazi za nečim boljim? Trebam li se i dalje nastaviti truditi ili je došlo vrijeme da prekinem suradnju s ovim članom svog tima?
Jednom kad naiđemo na takva pitanja, itekako zastanemo. Tada često pomislimo kako bismo najradije pobjegli i prepustili odluku nekom drugom. Ponekad i danima ne spavamo. I mnogo je razloga tome. Teško nam je preuzeti odgovornost. Bojimo se nepoznatog i mogućih posljedica. Strah nas je hoćemo li sutra požaliti zbog svog odabira. Ali i – negdje smo duboko u sebi svjesni da rijetko kad postoji idealna opcija, čiji je odabir kristalno jasan. Istovremeno, naučeni smo čekati jasan osjećaj, znak, koji će nam bez ikakve sumnje reći – napravi to! Rečenice poput – u jednom trenutku će ti postati potpuno jasno; unutarnji glas će ti reći; jednostavno ćeš znati; jednom kad odlučiš dileme više neće biti – tada nam postaju najveći neprijatelji. Što je puno češća realnost?
Koliko često postoji jedini ispravan izbor?
Stvarnost u sebi krije jednu sasvim drugu priču. Kristalno jasni izbori su rijetkost, a ne pravilo. Tri su glavna razloga tome:
- Većina situacija, odnosno opcija između kojih se dvoumimo, istovremeno u sebi nosi i pozitivne i negativne karakteristike - kako mogućnosti, tako i rizike.
- Koliko god imali sjajnu sposobnost predviđanja potencijalnih ishoda naših odluka, mi nikad ne možemo u potpunosti biti sigurni hoće li nas određeni odabir dovesti upravo tamo gdje želimo stići.
- Odabir koji smo napravili u određenom trenutku, koliko god on dobar bio, ne garantira zadovoljstvo i uspjeh u budućnosti. Kvaliteta neke odluke neće se samo ogledati u tome jesmo li napravili dobru analizu situacije, izvagali plusove i minuse, predvidjeli posljedice i sukladno tome donijeli logičan zaključak. Kvaliteta odluke će u najvećoj mjeri ovisiti o tome kako ćemo ju provesti! Hoćemo li ju iskoristiti za sve pozitivne promjene koje u sebi nosi? Hoćemo li biti ustrajni i istovremeno fleksibilni kad naiđu neočekivane okolnosti? Hoćemo li znati prepoznati i iskoristiti mogućnosti, kao i uspješno reagirati na poteškoće?
Prevelika očekivanja koja postavljamo pred sebe
Iako vjerojatno svi u sebi već znamo sve ovo, svejedno se najčešće, prilikom donošenja odluka koje doživljavamo važnima, dovedemo u stanje kao da je pitanje života ili smrti. Prvo, očekujemo od sebe da budemo nepogrešivi i donesemo odluku iza koje ćemo zauvijek stajati svim svojim tijelom, dušom i srcem. Drugo, ponašamo se kao da uistinu postoji jedina ispravna odluka. I treće, osjećamo kao da će trenutak u kojem donosimo odluku zauvijek i nepovratno definirati nas i naš život. Sve pogrešno! Prvo, ne postoji gotovo ništa za što možemo sa sigurnošću reći da nećemo promijeniti mišljenje oko toga. Drugo, ne postoji idealna opcija. Treće, i najvažnije od svega, nas ne definira, niti bi smio definirati samo jedan trenutak, već ono što radimo i kako djelujemo kroz cijeli život.
Više žalimo za onim što nismo napravili, nego zbog onog što jesmo
Da, zasigurno ima odluka koje jesu svojevrsno pitanje života ili smrti. Također, ima i odluka gdje nema više povratka, odnosno gdje jednom kad smo krenuli u nešto, nema odustajanja (npr. odluka da se ima dijete). No, budimo iskreni, mi si jednaku težinu odlučivanja često natovarimo i kad se nađemo u puno bezazlenijoj situaciji – najčešće onda kad odluka ovisi samo o nama, gdje nemamo mogućnost „okriviti“ vanjske okolnosti ili druge ljude za moguće posljedice. Odabir sam po sebi straši. Straši još i više kad mu dodatno damo preveliku težinu te zaboravimo uživati u fantastičnoj činjenici da uopće imamo izbor.
Što kad se uhvatimo u zamku straha od donošenja odluke?
Za početak, bilo bi dobro manje brinuti. Laičkim rječnikom – ohanuti malo, stati i udahnuti. Podsjetiti se da smo se u životu već puno puta našli u različitim situacijama, s kojima smo se hrabro suočili i uspješno ih razriješili (i kad nisu bile naš odabir). To govori o našoj sposobnosti da uspješno iskoristimo prilike i hrabro se suočimo s izazovima, koju god opciju odabrali. Drugo, i ništa manje bitno, je znati da jednom donesena odluka najčešće ne znači da nećemo imati priliku redefinirati ju, prilagoditi novim informacijama ili preusmjeriti svoje djelovanje. Svi već znamo dobro poznatu rečenicu – onaj tko hoće, taj nađe i način.
I na kraju, možda najvažnije je znati što uistinu jest naša konstanta, odnosno što je to što želimo da nas definira i vodi u životu. Riječ je o našim temeljnim ciljevima, vlastitoj viziji što želimo ostvariti u životu, kakvi želimo biti kao osoba, na koji način djelovati, te što su nam prioriteti, neovisno o tome gdje smo, s kim smo i što radimo. To je ono što treba biti naš kompas, koji će nam u određenom trenutku pomoći da se ipak odlučimo za opciju koja u najvećoj mjeri odražava baš prave nas. Osim toga, to je i ono što će nam prilikom realizacije služiti kao provjera dovodi li nas naša odluka i djelovanje u skladu s njom do željenog cilja, ili trebamo nešto prilagoditi i možda napraviti novi odabir.
Poznata izreka kaže da u životu više žalimo za onim što nismo napravili, nego zbog onog što jesmo. Poruka nije biti nepromišljen i olako donositi svoje odluke. Poruka je imati na umu da što god odabrali, u sebi nosimo moć i odgovornost da upravo to iskoristimo na najbolji mogući način kako bismo živjeli svoju viziju i ostvarivali ciljeve. A ako u nekom trenutku shvatimo da taj odabir možda više nije najbolji put za nas, to je samo znak da je došlo vrijeme za nove odluke. Zato budite hrabri i uživajte u odabiranju!
O autorici
Martina Trboglav, profesorica psihologije, radi kao viši konzultant u Ramiru, tvrtki koja se bavi organizacijskim razvojem i razvojem ljudskih potencijala. Certificirani je NLP trener, HNLP trener i NLP coach, hipnoterapeut te voditelj Ramiro Leadership NLP Academy. Specijalizirala se za područja komunikacijskih vještina, leadership, upravljanje promjenama i kreativnost. S entuzijazmom radi s organizacijama i pojedincima pomažući im osvijestiti svoje mogućnosti i razviti sve vještine potrebne za ostvarenje željenih ciljeva te kvalitetan i ispunjen život.