Dok sam ležala u bolnici u prevelikoj pidžami boje breskve 12 dana pod temperaturom 39,5 i pod doktorskim i mojim upitnicima iznad glave, skoro ništa mi nije bilo važno. Ni striktni raspored oko toga na kojem roku točno moram položiti koji fakultetski ispit, ni to koliko imam na računu, ni to je li Ebru ostavila Murata. Bili su važni samo svi oni trenuci moga života koji su se odigrali kao mali film i vukli me za rukav svake sekunde tih 12 dana, podsjećajući me na sve one dane i sate kada u životu nisam bila u potpunosti i još malo više ono tko zapravo jesam. Kada nisam bila dovoljno hrabra, dovoljno smjela, dovoljno luda, dovoljno svoja, dovoljno po svom. Obećala sam si - kada sve prođe, bit ću svoja više nego ičija.

Od tada i u praksi nakon tog najbolnijeg i istovremeno najljepšeg šamara realnosti, znam onu najveću istinu na svijetu koju mi ljudi obično znamo samo u teoriji i počet ćemo ju primjenjivati od sutra.

Ne vjerujem ni u ludilu u to da u godini postoji 10 svečanih dana, kada ih godina ima 365. Ne dijelim dane na one kada je dopušteno staviti ruž ili obući haljinu i na one kada nije, prema odluci Odbora S Ćoška Za Procjenu Važnosti Dana. Ne čuvam samopouzdanje, smjelost ni hrabrost za određene prilike, one koje će doći sutra, jednom i nekad, možda. Ne čuvam više dobar par CCC cipela za rođendane, Božiće, krizme tetkine kumine male i dočeke Nove godine. Kad meni s nekoliko centimetara noge iznad tla, proporcionalno za toliko poraste i samopouzdanje i veselje. I uvijek mi fali još jedan par. Ali samo još jedan. Neka i njega. Daj mi svega i daj mi puno, makar mi prisjelo.

Znam da kada se zaljubimo u nekoga, postavile bismo se na trepavice da mu ugodimo, a s vremenom shvatiš da najmanje toliko, a onda još barem mrvicu više, trebaš i imaš pravo ugoditi prvo sebi. Bez brige, što si bolja sebi, bit ćeš bolja drugima.

Da sam mogla s više samopouzdanja, s manje brige i mozganja, s više odvažnosti. U cipelama u kojima imam osjećaj da mogu svijet sama samcata malo naštimati po svom, sa šminkom koja me taj dan veseli, pa ako hoću i s trepavicama od kojih kada trepnem napravim propuh.

I vjerujem da se zbog malih radosti koje te vesele ne moraš ispričavati nikome, ma koliko nas cijeloga života učili drugačije. I da se i najmanje stvari računaju, jer za što svi skupa radimo u ovome životu, ako ne za to da ga naštimamo po svom i po svojim malim strastima i viđenjima svijeta i života, što god to za koga bilo. I ovako među nama, vjerujem u konačnici i u to da stvarno ne moraš objašnjavati nikome onu vječnu enigmu kako to da u stanu nemaš više mjesta za cipele, a istovremeno ti uvijek fali još samo jedan par. 

O autorici:

Katarina Marjanović, autorica bloga i kolumnistica, vječna kreativka i zaljubljenica u lijepe riječi. Moje misli, fotografije i emocije možete pratiti na Instagramu, Facebooku i blogu.