Pogledaj u sebe.
Ponekada si ti ta "toksična" osoba.
Ponekada si ti ta koja je negativna i prelazi granice.

Ponekada je problem u tebi.

Nisi zbog toga manje vrijedna, a i to je ono što te čini čovjekom.

Nastavi rasti.
Radi na sebi.
Pogreške su tu da bi iz njih učila.
Priznaj da si pogriješila, prihvati svoje greške i rasti.

Nastavi dalje 
~ nepoznati autor ~

Ovo je jedan od tekstova koji zahtijeva pisanje u prvom licu jednine jer mi se uobičajeno prvo lice množine čini poput skrivanja u mnoštvu u kojem bi mi opravdanje za ono što sam rekla ili učinila, a što možda nije bilo lijepo i prikladno, moglo biti to da se svi ponekada ponašamo na način koji nije niti lijep niti prikladan.
A danas, danas se ne želim skrivati iza svih. Ovo je manifest, javno priznanje da ponekada problem uistinu leži u meni i da su prava šteta i gubitak za mene trenuci kada si to nisam spremna priznati.
Sve je to lijepo i uzbuđujuće kada u tekstovima ili razgovorima otkrivam razloge ponašanja drugih ljudi, kada shvaćam da njihova ponašanja često uopće nemaju veze sa mnom i kada saznajem da nisam niti kriva niti odgovorna za nešto ružno što su učinili.

Ponekad se zavaravam time da su istu stvar drugi radili i meni i eto, preživjela sam, pa što ne bi i oni preživjeli moj udarac iste jačine. Znam da zvučim kao da flertujem sa samokritičnošću, ali iskreno vjerujem u to da je određena doza kritičkog pogleda na sebe nužna i zdrava. Ne zato da bih se beskrajno bičevala po leđima, od toga nemam ništa, a nisam ni drugima dobar uzor, već zbog toga što je za mene dobro da redovito počistim smeće s vlastitog praga. Čisto da se ne popiknem i uganem gležanj, što mi se doslovno znalo događati.

Željela sam drugim ljudima ružne stvari. Loše sam pričala o drugima. Mrzila ih. Ponekada sam ih čak i namjerno povrjeđivala.

Ponekada sam osjećala zadovoljstvo kada sam vidjela da pate. Mnogo, mnogo puta nisam bila ono što se u društvu podrazumijeva kada se priča o dobrim ljudima. Mnogo puta sam bila daleko od onoga što ja smatram dobrom osobom.

Ali sve dok sam se sramila svih tih neugodnih i negativnih misli one bi me progonile i mučile, ja se ne bih mogla odlijepiti i otpustiti ljutnju, bol i povrijeđenost, a onda bi se ta bol i ljutnja opet prelijevali iz mene na nelijepe i neprikladne načine. Grozna mi je spoznaja da problem ponekada uistinu leži u meni i da sam sebe ili druge povrijedila svojim postupkom.

Ima jedan citat koji kaže „Ne zato što mogu, već zato što hoću.“ i smatram kako se uistinu mogu ponašati na kojekakve načine i tražiti utjehu u tome se da isto rade i drugi pa je to onda u redu - ali,  zar nije bolje za mene raditi nešto zato što to želim, a ne samo zato što mogu. Mogu ja svašta. Vjerojatno ni sama ne znam niti ću ikada znati što sve mogu jer je život prekratak da bih sve isprobala, ali je taj isti život dovoljno dug ako se ponašam onako kako želim. Ako se ponašam na način koji odaberem.

Ne mogu reći da se veselim sljedećem izazovu i problemu koji leži u meni. Nećemo se lagati, radije bih pronašla dokaz da sam apsolutno dobra i ispravna u svim situacijama, ali evo koliko god se trudila ne ponavljati greške iz prošlosti ne uspijevam izbjeći neke nove greške u sadašnjosti, a sigurno ih neću sve uspjeti izbjeći ni u budućnosti. A onda kad već pogriješim i učinim ono čime se ne ponosim jedino što mi ima smisla je potražiti način kako da bar malo narastem iz toga i budem malo bolja osoba.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Imam još mnogo uloga koje rado preuzimam i puno stvari u kojima uživam u privatnoj sferi, a Žarooljica je mjesto na kojem se dodiruju moja ljubav prema psihoterapiji, čitanju i pisanju. Ako vas je neki članak potaknuo na razmišljanje, slobodno mi se javite ili na Fejsu pratite nove objave.