Lakše je pričati o hipotetskim situacijama rađanja ili nerađanja, nego o pobačaju neefikasnosti, korupcije, parazitizma, rentijerstva, iracionalnosti, života na dug, klijentelizma...
Političari su se vratili na teren klišeiziranog praznogovora, ali iluzija je da će sve ići kao prije..
Sve je krenulo krivo, a točno možemo dijagnosticirati i kad.
Milanovićeva izjava u Okučanima, kako treba baciti ploču s pozdravom ZDS, bila je vražja prekretnica. Kao da si pritisnuo čir pun gnoja. Sve je prsnulo! Do tad je Hrvatska, gurnuta u pakao korone, mjesecima prakticirala diskurs nade, razuma i promjena, diskurs suvremenosti.
Analizirana je struktura i učinkovitost javne uprave, svrhovitost trošenja javnog novca, ustanovljavane su razlike između koruptivnih i plodotvornih dijelova javnog sektora, proučavane razlike u plaćama i riziku posla između dva sektora, i td. Dovoljna je, međutim, bila samo jedna riječ da se sve vrati u živo blato takozvanih ideoloških rasprava koje su vrhunac doživjele u debati o rađanju djece začete silovanjem.
U Hrvatskoj je lani bilo 15 silovanja, a broj djece začete na taj način ne možemo znati, no ako ih je bilo, sigurno ih je bilo malo - jedno, dvoje, troje. Tema je teška, tragička, ali problem nije masovan i na horizontu prosječnog čovjeka veća je vjerojatnost udara groma. Pa ipak, već danima sva se retorička energija naše političke scene troši na tu dilemu: pobaciti li ne pobaciti zametak začet silovanjem. Kao da je Hrvatska Pruska, Saska, Brandemburg ili Berlin 1945. pa sa istoka nadiru ruski vojnici koji će silovati stotine tisuća žena...Ovaj su Milanovićev dar s radošću primili i na desnici i ljevici.
Lakše je pričati o hipotetskim situacijama rađanja ili nerađanja, nego o pobačaju neefikasnosti, korupcije, parazitizma, rentijerstva, iracionalnosti, života na dug, klijentelizma i svih drugih plodova nastalih silovanjem ove zemlje od strane političke klase. Taj ćemo kratki retro-izlet ipak skupo platiti. Hrvatska se odrekla prava na diskusiju o promjenama koje bi je učinile vitalnijom, konkurentnijom, efikasnijom.
Političari su se vratili na dobro poznati teren klišeiziranog praznogovora na kojemu lako skupljaju bodove. Ali, iluzija je da sve može ići kao prije.. Pogonskog goriva za staru priču, novca od turizma i doznaka, nema, ni EU novac neće biti bačen iz helikoptera, pa će i zemlja i njeni političari krizu dočekati nespremni, preokupirani temama koje nemaju nikakve praktične primjene u stvarnosti. Opet smo trasirali put u propast.