Izuzetno je sparan i topao ljetni dan. Odlazim u stan razmišljajući o sadržaju sljedeće kolumne. Padaju mi na pamet razne ideje, ali jedna se nametnula gotovo sama od sebe. Na vijestima su objavili kako je ministrica Vesna Pusić primila u posjet tridesetoro djece iz Iraka. Djeca će ljetovati petnaest dana na Jadranu. Super ideja i svaka čast onome tko se sjetio dovesti napaćenu djecu bez roditelja na kratki odmor u našu zemlju. Živio sam u Iraku nekoliko godina te znam s kakvim se problemima bori čitava zemlja, a pogotovo s čime se suočavaju djeca bez roditelja. Iskreno se nadam da će staratelji te djece poduzeti sve da im ovaj godišnji ostane u najljepšem sjećanju za čitav život.
Kad odrastu možda će netko od njih postati važna politička ličnost, uspješan gospodarstvenik i eto prilike za Hrvatsku. Lijepa sjećanja sigurno će potaknuti da se ponovo vrate k nama i pokrenu poslovnu suradnju sa zemljom i ljudima koji su im pomogli u najtežim trenutcima života. Treba se sjetiti da je bivša država školovala, gotovo besplatno, studente iz tih zemalja. Mnogi od njih postali su ministri i čelnici u svojim zemljama. Bila je to smišljena dugoročna politika tadašnjeg političkog sistema koja je omogućila prodor naših tvrtki u te zemlje. Mislim da na tom povijesnom iskustvu treba učiti.
U ovom trenutku malo je hrvatskih tvrtki koje su krenule u suprotnom smjeru od tržišta Europe. Prema tržištima Bliskog istoka, Mediterana, a posebice Iraka. Prema izjavama vlasnika tvrtki koje su prisutne na tim tržištima uvjeti za poslovanje su teški, ali isplati se poslovati. Jesu li ta tržišta možda neka od izlaza iz sadašnje gospodarske situacije? Moje je mišljenje da su ta tržišta potencijalni aduti za izvoz hrvatskih proizvoda i da svoj potencijal možemo iskoristiti upravo na tim tržištima jer nas poznaju još iz prijašnjih vremena. Koristimo li ih? Ne, jer koliko mi se čini, o tim tržištima nitko i ne misli. No, prilika se otvara upravo u ovom trenutku kad se formiraju nove vlade nakon političkih promjena u tim zemljama.
O izvozu, pogotovo u zemlje Europske Unije, svi govore kao o spasonosnoj formuli, a o izvozu u zemlje koje spominjem, vrlo malo tko razmišlja te još manje pokušava izaći na ista. Svjesni smo da je naše tržište malo, siromašno i da je izvoz jedno od rješenja za izlazak gospodarstva iz trenutačne situacije. Postavlja se pitanje zašto do sada nismo uspjeli izboriti mjesto na tržištu Europske Unije ili svijeta iako imamo tvrtki koje bi mogle postati veliki izvoznici.
Odgovori se nalaze u stalno prisutnim informacijama i činjenicama da nemamo dovoljno razvijenih tehnologija, da smo preskupi, da ne ulažemo u osoblje, a sve sažeto u konstataciji da nismo konkurentni na globalnom tržištu. Može li se s našim sadašnjim znanjima i tehnologijama izvoziti uz optimalne troškove poslovanja? Je li potrebno imati najnoviju tehnologiju da bi se konkuriralo na određenim tržištima te u ovom trenutku iscrpljivati se u borbi na vrlo zahtjevnom tržištu Europske unije?
Odgovor je da doista možemo izvoziti s postojećim tehnologijama i znanjima, no uz obvezno optimiziranje troškova te u slučaju da nađemo tržišne niše i ciljane kupce koji trebaju proizvode naše tehnološke razine. To su poglavito tržišta zemalja u razvoju, a koje popularno zovemo zemljama Trećeg svijeta. Ova konstatacija nikako ne znači da odobravam sadašnje stanje tehnološkog razvoja, već ga promatram kao solidnu osnovu za ostvarenje određenih izvoznih aktivnosti, a koje bi rezultirale stvaranjem uvjeta za financiranje novih tehnologija i prodor na zahtjevna tržišta.
Poznato je da su neki naši čelni političari u više navrata otvarali vrata takvih tržišta, ali gospodarstvenici nisu bili spremni za ulazak na njih iz više razloga. Jedan od osnovnih bila je bojazan kako su navedena tržišta predaleko, kako su nesređena, politički nestabilna i slično. Kada se razgovara s poduzetnicima, potencijalnim izvoznicima u te tržišne niše, dobiva se dojam kako nisu niti u najmanjoj mjeri pokušali istražiti navedena tržišta te da ne znaju kakva je potražnja na njima. Mora se naglasiti kako su to nekada bila glavna tržišta hrvatskih tvrtki te o njima još uvijek postoji dobro mišljenje kod kupaca.
Kako se ponovo vratiti na nekada nama vrlo atraktivna tržišta te na njima ostvariti gospodarske ciljeve koji će u konačnici stvoriti financijsku osnovu za daljnji rast i razvoj naših poduzetnika?
Posjet djece s početka ove kolumne svakako je jedan od načina ponovnog približavanja naše zemlje bivšim jakim tržištima na Bliskom Istoku te tržištima mediteranskih zemalja i tržištima zemalja Trećeg svijeta.
Osim toga malo poduzetnika zna da je Vlada u sklopu svoje politike pomoći gospodarstvu otvorila niz novih kreditnih linija za poticanje izvoza, omogućila lakše dobivanje izvoznih garancija i osiguranja izvoznih poslova te time omogućila potencijalni izvoznicima lakše ostvarenje izvoznih poslova. Sve informacije možete naći na portalu www.hbor.hr. Na poduzetnicima je zadatak istražiti predložena tržišta, iskoristiti poticajne mjere Vlade te oporaviti gospodarstvo.
S obzirom na to da sam više od pet godina radio na Bliskom Istoku preporučujem da se povežete s lokalnim konzalting tvrtkama koje će vam otvoriti sva vrata. Djelatnici tih tvrtki su vrlo kvalificirani i imaju pregled poslova koji se nude na pojedinim tržištima. Nemojte se iznenaditi kad vas pozdrave na tečnom hrvatskom jeziku. To su studenti koji su davno studirali kod nas.
O autoru
Željko Kovač je direktor i vlasnik Centra za poduzetništvo Zagreb i u svojoj dugoj karijeri savjetovanja i rada na podizanju i usavršavanju poduzetničkih projekata ima preko 200 uspješno pokrenutih tvrtki i poduzetničkih projekata. Centar za poduzetništvo Zagreb osnovan je 1989. godine i jedna je od vodećih hrvatskih tvrtki usmjerenih na pružanje savjetničkih usluga u organizaciji i provođenju poslovnih modela institucija i tvrtki, pripreme financiranja poslovnih pothvata te provođenje obrazovanja poduzetnika i djelatnika državnih institucija.
