Šipuš je primjer neodgovornog građanina koji uzima volan u ruke iako je previše popio, ali i primjer kako bi se svaki političar trebao ponašati kad ga zaustavi policija.
Kad se malo bolje pogleda, na hrvatskoj političkoj sceni nije se još pojavio slučaj kakav je ovaj ministra kulture Berislava Šipuša, kojeg je policija prije dva tjedna zaustavila u službenom automobilu, izmjerila mu 0,7 promila alkohola u krvi i novčano kaznila na licu mjesta.
Dok neki sada traže njegovu ostavku, on čeka da se o svemu oglasi premijer Zoran Milanović.
A njemu neće biti lako. Zašto?
Pa uglavnom zato što je ovaj primjer po mnogo čemu drugačiji od ostalih.
Primjerice, Ivica Račan je za svog premijerskog mandata smijenio dvojicu pomoćnika ministra: Miljenka Domijana iz Ministarstva kulture, Zlatka Milišu iz Ministarstva prosvjete i sporta.
Domljana je 2001. godine policija zaustavila u prometnom prekršaju, odbio je alkotest, oduzeta mu je vozačka dozvola, da bi mu nakon toga iz MUP-a protuzakonito bila vraćena. Ogorčeni policajac se požalio novinarima, a Račan potom Domijana prisilio na ostavku.
Zlatko Miliša je u istom mandatu skrivio prometnu nesreću u alkoholiziranom stanju pa onda to skrivao godinu dana. Također je bio prisiljen dati ostavku.
Vavri oprostio
A ostavku je zbog slične stvari, izazivanja prometne nesreće službenim automobilom u pijanom stanju, Račanu bio ponudio i Ivan Vavra, tadašnji zamjenik ministra prosvjete. Međutim, premijer je to ignorirao do isteka mandata.
Onda dolazimo do slučaja Milana Bandića.
Gradonačelnik Zagreba danas ima obraza komentirati Šipušov slučaj, premda njegov nije mogao biti gori nego što je bio. Vrijedi se prisjetiti kako je Bandić 2001. godine pijan upravljao osobnim terencem, udario drugi automobil, pobjegao s mjesta nesreće, nakon potjere odbio alkotest, pokušao podmititi policajca, a onda i sve to zataškati preko svojih veza u policiji.
Ubrzo je smijenjen s gradonačelničke dužnosti, ali to je više bilo "stavljanje na led". Par godina kasnije vratio se na vlast s koje više nije silazio.
Habuša neće trpjeti...
A jedan od svježijih primjera jest i razvikani slučaj Gorana Habuša, gradonačelnika Varaždina, koji je samo par dana nakon stupanja na gradonačelničku dužnost 2011. godine u alkoholiziranom stanju skrivio lakšu prometnu nesreću. Nije vjerovao nalazu policijskog alkotesta i nije podnio ostavku.
Štoviše, našao se čak i na listi Kukuriku koalicije u trećoj izbornoj jedinici, ali je tek nakon pritiska javnosti nevoljko pristao da ga se makne s te liste.
"Ako budem premijer, takvo ponašanje neću trpjeti", poručio je tada Zoran Milanović.
A evo, danas premijer mora odlučiti što će s Berislavom Šipušem.
Njegov slučaj je, međutim, umnogome drugačiji od ostalih. Šipuš je zaustavljen u rutinskoj kontroli policije, nije izazvao nesreću niti napravio prekršaj, pristao je na alkotest, uredno je platio kaznu, nije bio isključen iz prometa, nije politički intervenirao da mu se izbriše kazna i uglavnom, reagirao je kako se to očekuje od svakog hrvatskog građanina.
Je li sve to dovoljno za ostavku?
Veliki je to test za predsjednika Vlade.
Milanović dosad nije imao razrađene kriterije za smjenu ministara. U pravilu se orijentirao po vlastitom nahođenju, rastežući etičke kriterije od slučaja do slučaja. U ovom slučaju odluka bi mu mogla biti olakšana s obzirom da Šipuš dolazi iz kvote HNS-a, kao što je Račanu bilo lakše prihvatiti smjene Miliše i Domljana iz kvote liberala.
I što je posebno zanimljivo, Šipuša bi se moglo politički iskoristiti na dva načina.
S jedne strane, istaknuti ga kao slučaj neodgovornog ministra i građanina koji uzima volan u ruke iako je popio nekoliko čašica previše, a s druge, kao primjer kako bi se političar trebao ponašati kad ga zaustavi policija.
Što više Milan Bandić o tome govorio, to Šipuš više dobiva svetački status.
...Čačića hoće
Kad je premijer Račan prihvaćao ostavke Miliše i Domijana nakon prometnih incidenata u alkoholiziranom stanju, poručio je kako "Vlada mora stimulirati odgovorno ponašanje i zaoštriti kriterije na svim razinama".
Pa je onda svejedno Vavri oprostio njegovu nesreću, kad se pijan zabio službenim Audijem u zid kuće na Pantovčaku.
Njegov stranački nasljednik Milanović hvalio se podizanjem letvice koja, kako dobro znamo, nije bila jednako visoka za sve ministre.
Recimo, nije smijenio Radimira Čačića sve dok ovaj nije morao otići u zatvor, zbog prometne nesreće u Mađarskoj koja je odnijela dva života.
Ruku na srce, slučaj Berislava Šipuša dosad je najbenigniji od svih.
Od svih financijskih afera, sumnjivih ugovora, malverzacija, sukoba interesa, stranačke podobnosti i nepotizma, a benigniji je čak i od sumnje u Šipušev sukob interesa, kad je kao pomoćnik bivše ministrice Andree Zlatar Violić financirao glazbene udruge s kojima je bio povezan ili im je bio na čelu.
To zvuči puno ozbiljnije od prometnog prekršaja koji je srećom prošao bez posljedica i za koji je Šipuš uredno platio kaznu.
I to je nešto o čemu bi Milanović trebao ozbiljno razmisliti. Ako mu se uopće bude dalo.
