Pa ne moraš postati dosadan samo zato što si, eto, odrastao

Koji god da ste od ova dva tipa ljudi, ja sam između. Ukoliko postoji kriza srednjih godina, onda se ona meni događa upravo sad, prije moje 30-e.

Do prije nekoliko godina sigurno sam spadala u ovu drugu kategoriju, a sad zbog djeteta i obaveza naginjem ovom prvom. Osjećam da mi je to kao majci svojevrsna dužnost jer više nisam odgovorna samo za sebe, već i za to malo, veselo biće. 

Zbog toga mi se čini da se trenutno nalazim u nekom međuprostoru života. S jedne strane moram biti uzor i podrška svojoj kćeri, netko tko joj pruža sigurnost, a s druge strane želim ostati ono što zapravo jesam - spontana osoba koju spontanost zabavlja i koja u njoj uživa.  

Kad bolje razmislim, i sama sam odrastala između te dvije krajnosti. Moj je tata bio poprilično neozbiljna i zabavna osoba. Moja mama, s druge strane, bila je pouzdana i predvidljiva. Zbrojite to pa podijelite na dva i dobit ćete poprilično dobru kombinaciju. 

Kad smo Charles i ja dobili Balie, jednostavno sam se morala odreći dijela svoje spontanosti. I ne kažem to u nimalo negativnom kontekstu. Kada putujem s njom, da, spremit ćemo tri presvlake, dvije-tri bočice, sok, grickalice, igračke, pelene, vlažne maramice, kolica, sjedalicu, poseban kofer za njih… To je minimum, uz obavezno putno osiguranje koje sad uzimam bez razmišljanja. 

Možda najzabavnija situacija mi je bila kad su mi relativno nedavno izgubili prtljagu tri puta zaredom pa sam u Arizonu i došla i iz nje otišla u istom outfitu i s malim ruksakom. Osjećala sam se toliko slobodno na tom dalekom putovanju bez prtljage... Mislim, bilo mi je drago što u njoj nisam imala neke prevrijedne stvari, ali ništa mi nije nedostajalo. Osjećala sam se kao da mi je opet 17, a sa 17 godina si pod krilom roditelja, nit brineš za prtljagu, nit za putovnicu, nit za smještaj, stan ili propušteni let. Uvijek se za to pobrinu tvoji roditelji. 

Iako sam u Arizoni ostala bez prtljage, to nije bila moj krivica. Najosnovnije stvari sam imala uz sebe i osjećala sam se sigurno. Čak i da sam trajno ostala bez prtljage, štetu bi mi nadoknadila UNIQA čije osiguranje imam. Putno osiguranje prije se, mislila sam, nije uklapalo u moj spontani karakter, a onda shvatiš da za praktički nekoliko eura prtljagu osiguraš do vrijednosti od 2500 eura. Ako slučajno u njoj nosiš zlatne poluge...

Još važnije, ukoliko se razbolite ili ozlijedite, bilo da se radi o nečemu zaista ozbiljnom ili vas tek zaboli zub - osiguranje će vam, narodski rečeno - spasiti guzicu. 

I tako - čak i kad sve ode krivo i ništa ne bude po planu, ja ću se samo nasmijati jer znam da će sve biti u redu jer sam dala sve od sebe. Na pakiranje ću možda i potrošiti koji sat više, tisuću ću puta provjeriti putovnice i sve dokumente, izdvojit ću vrijeme da s nekoliko klikova kupim osiguranje za svoju obitelj, da, obavit ću sve te ‘dosadne’ stvari, ali one će mi pružiti šansu da opet budem mlada, nezrela i spontana. Da bih, umjesto s grčem na licu zbog izgubljene prtljage na aerodromu u Maleziji, mogla iskoračiti van u nepoznato i uz kuglu azijskog sladoleda i s osmijehom na licu, biti majka kakvu moja Balie zaslužuje. Odgovorna i spontana.