Kako sam se na ovo putovanje odlučio najviše da upoznam sebe, svoje skrivene mogućnosti i svoje granice izdržljivosti koje doma, u ‘sigurnoj zoni’ nikako da primijetim, tako se nadam da ću s vremenom pronaći svoj stil pisanja koji ću razvijati kroz sljedeće blogove. Naravno, razloga za ovo putovanje ima ipak više; upoznavanje novih kultura, rješavanje strahova od nepoznatog, rješavanje autostoperskih strahova, živjeti iz dana u dan, živjeti punim plućima….

Ok, vrijeme je da krenem s pisanjem, i da konačno krenem s ovim putovanjem!

Odlazak

Ne mogu vjerovati da se ovo upravo događa! Već godinama planiram i razrađujem plan kako ću jednog dana krenuti na drugi kraj svijeta, ali taj dan nikako da dođe. Godine i godine su prolazile, i držale me ‘zarobljenog’ u svakodnevnim životnim rutinama što me iz dana u dan sve više gušilo.

Stojim na sredini svoje sobe i već dva sata trpam stvari u ruksak, i još nisam gotov. Malo ih stavljam unutra, malo ih vadim van, i tako unedogled. Za savršen upakirani ruksak treba puno logistike koju ću, nadam se, na putu razraditi do savršenstva. Napuštam kuću i odlazim u grad gdje me čekaju mediji koji žele popratiti moj odlazak. U samom centru grada opraštam se s roditeljima i prijateljima rečenicama: “Vidimo se za dvije godine”, “Pazi na sebe!”, “Čuvaj se!”, “Samo polako!”, “Sretno!”.

Prije par dana imao sam spektakularan scenarij vezan za sam polazak. Kada ću se pozdravit sa svima, razmišljao sam, jednostavno ću krenut laganim korakom prema tom Novom Zelandu, ne okrećući se iza sebe, te nestati u daljini, praćen njihovim pogledima. Danas mi je sve to izgledalo totalno besmisleno, totalno nepotrebno. Zašto krenuti pješice iz grada, i to sâm,  kad si mogu bez problema srediti prijevoz do naplatnih kućica u Zagrebu?

Dva sata kasnije…

Cura i njezina obitelj ostavljaju me na križanju Ivanje Reke, na parkiralištu od IKEA-e, gdje se emocionalno pozdravljamo, rastavljamo i mašemo. Stavljam ruksak na leđa i krećem prema autocesti koja vodi prema Osijeku. Dižem palac u zrak shvaćajući da upravo od ovoga trenutka počinje moje dugoočekivano PUTOVANJE!

Prolazile su minute i minute, okrenulo se već i pola sata, a ja sam još uvijek na cesti, pokisao i udubljen u mislima buljim na parkiralište od IKEA-e.

Dok mi se glava lagano puni pesimizmom, u daljini primjećujem treptanje desnog žmigavca. I evo, konačno!! Konačno mi staje prvi auto. Moj prvi primljeni stop u ovoj velikoj avanturi!! To je to, Tom, avantura može početi!!

Stao mi je momak, srednjih godina, kojemu sam odmah zaboravio ime. Jedino što sam si zapamtio je da ide za Vinkovce. Na prvi pogled izgledao je dosta zatvoren, dosta konzervativniji nego što je zapravo bio. Kada sam mu rekao da idem autostopom za Novi Zeland, čovjek je širom otvorio oči i počeo mi se ‘ispovijedati’. Počeo je pričati o sebi, o svojoj kćerki u Londonu, o Jugoslaviji, o 80-ima, o ratu, o ljudskim predrasudama, o nacionalnosti, još malo o sebi, pa malo o meni... Ma, pričao je o svemu.

Rekao sam mu da idem u Sarajevo i da bi najbolje bilo da me pusti u Slavonskom brodu. Pogledao me i rekao: “Dobar izbor mladiću… Makar, Sarajevo ti je danas sve više omotano Orijentom. Ali baš zbog te činjenice još uvijek imaš svašta u njemu za vidjeti. Imaš islam, kršćanstvo, domaće, strance, mlade, stare, tradiciju, suvremenost. Sarajevo ti je grad u kojemu možeš vidjeti najviše raznolikosti na cijelome Balkanu”.

Malo razgovora, malo smijeha, i evo nas u Slavonskom Brodu, gdje me moj dragi vozač ostavlja (stvarno bih mu volio znati ime), pruža mi ruku i želi mi sreću.

Ubrzo dolazim do Bosanske granicu koju prelazim pješice. Pošto mi je to prva granica, vadim fotoaparat da zabilježim ovaj spektakularni događaj i počinjem okidati slike. U daljini iz kućice primijetio sam nemirnu glavu koja se sve više naginjala kroz prozor. Zanemarujem to i nastavljam fotografirati sve što vidim, čak i snimati. Ništa spektakularno nije bilo za vidjeti, čisto da evidentiram napuštanje Hrvatske. Nakon dvije minute, glava koja je virila kroz prozor odjednom je nestala, ali zato se iza mene stvorio čiča s prodornim, dubokim glasom, te upitao:

“Što to radiš?”

“Ništa”, odgovaram mu te nastavljam, “Malo slikam i snimam, tek toliko, ništa ozbiljno”.

“Ej, nije ti to Kongo da slikaš granicu! To ti je Bosna!”, čiča povisuje ton.

“Oprostite, neću više”.

“Znaš da je slikanje granice kažnjivo djelo”, opomene me s ponosom na licu.

“Ne znam”, odgovaram mu.

“Ajde ti sa mnom u kućicu da vidimo te tvoje slike!”

Nakon par minuta objašnjavanja, pravdanja i kopanja po mom fotoaparatu, naređuju mi da obrišem sve slike koje sam poslikao. A što sad, brišem ih, vraćaju mi putovnicu i pozdravljamo se, ipak, u veselom tonu. Od sve te strke koja je tamo nastala, kasnije sam shvatio da mi granični policajci nisu lupili bosanski štambilj u putovnicu, mislim da su jednostavno zaboravili. U putovnici imam izlazni štambilj od Hrvatske, ali nemam od Bosne, što znači da sam trenutno polu-ilegalno u Bosni.

Malo dalje od granice nalazim prihvatljivo mjesto za stopiranje, stavljam ruksak na pod i dižem veliki karton na kojemu sam markerom ispisao ‘Sarajevo’. Stopiranje se produžilo na dva sata i na kraju je završilo bezuspješno. Kiša je sve više pojačavala tako da sam bio osuđen da se sklonim u kafić, odmah preko ceste. Na šanku naručujem kavu, sjedam za stol i nestajem opet u pesimističnim mislima. Zabrinutost na licu primijetio je konobar na šanku te sjeda za moj stol i počinje s osnovnim pitanjima: “Tko si?”, “Što si?”, “Kako si?”, Zašto si?”. Čim je čuo da nakon Sarajeva idem za Albaniju, podigao je lijevu obrvu i počeo je:

“Jaooo, nemoj ići u Albaniju. Samo nemoj tamo ići. Čuo sam da tamo otimaju ljude, da trguju organima. Pogotovo ako si kamiondžija! Ako imaš malo otvoren prozor, dođu ti po noći, ušpricaju malo spreja za uspavljivanje, i ujutro se probudiš gol do pojasa, bez bubrega”.

“Jesi li ikada bio u Albaniji?”, upitam mladića.

“Nisam”, odgovara.

“Pa kako onda znaš sve to?”

“Pa čuo sam. Drugi su mi rekli!”

Jao mladiću, jao!

U međuvremenu je pao mrak, još uvijek praćen s pljuskom, i Sarajevo je bilo dalje nego ikada. Pomirio sam se da ću odmah prve noći prekršiti jedno od svojih donesenih odluka, a to je NE plaćanje prenoćišta. Ništa, idem nastaviti sa stopiranjem i ako mi za sat vremena nitko neće stati, vratit ću se u kafić i pitati konobara za prenoćište, možda ću kod njega moći prespavati. Zahvaljujem mu se na vremenu te izlazim iz birca na staro mjesto gdje sam prije stopirao. Malo dalje na benzinskoj postaji primijetim čovjeka kako u polumraku tanka svoj auto. Prolazim pokraj njega, pognule glave i najsretnijeg osmjeha, pokazivajući svoj karton te ga upitam: “Sarajevo?”.  Čovjek širom otvori oči, mahne rukom i poviče: “Upadaj!”

Sarajevo

Tri sata kasnije…

Malo iza ponoći dolazimo u Sarajevo gdje me moj ‘spasitelj’, moj vozač, ostavlja točno ispred Agatine kuće kod koje sam imao dogovoren smještaj preko Couchsurfing stranice. Pružim mu ruku, zahvaljujem mu se i otpraćujem ga dugim pogledom. Ispred Agatine kuće, na ogradi, primjećujem zvonac kojega besramno pritišćem. Suprotno od očekivanog, na vratima me pričekalo sretno Agatino lice kojoj se osmjeh razvukao od uha do uha. Nakon zagrljaja što spada u nekakav kaučsurferski bonton, ulazimo u njezinu kuću, te se ubrzo rušim na kauč u dnevnoj sobi. Hmmm, što reći na sve ovo? Jedan totalno težak, tmuran i pomalo izgubljen dan, završio je ovako spektakularno, jednostavno, nevjerojatno. Ma savršeno!

Kiša je neumorno, iz dana u dan, lijevala Sarajevom te me četiri dana držala zatočenog u Agatinoj kući. Pošto mi vrijeme nije išlo na ruku, bacio sam se u kulinarske poslove. Kao znak zahvalnosti zato što me je ugostila, odlučio sam joj zauzvrat malo kuhati, malo čistiti. Agata ne živi sama, već s dvije cimerice koje su također studentice. Znate da studentski život i topla hrana ne idu zajedno, nego je više kompatibilan s brzom, nezdravom, fast food hranom. Pošto znam napraviti samo dva jela, njih sam stalno vrtio u krug. U sljedećih par mjeseci moram si i sposobnost kuhanja raznolike hrane dići na neku višu razinu, te doći barem do pet-šest jela koja ću znati pripremiti.

Drugi ‘sarajevski’ dan otišao sam u obilazak grada. Kroz ove blogove neću opisivati gradove, arhitekturu i povijesne činjenice zato što sve to možemo naći na Wikipediji. Nema svrhe opisivati nešto što je već milijun puta negdje opisano. Više ću se fokusirati na ljude koje ću susreti na putu, na njihove priče, na svoje stopiranje, na doživljaje s ceste, na njihove priče i na moj cjelokupni doživljaj toga svega. Jednostavno, opisivat ću svijet kroz svoje oči!

Uglavnom, moj prvi izlazak u grad nije završilo nešto najslavnije. Kišica koja je neumorno padala, ušla mi je u objektiv od fotoaparata i oštetila ga. Pazite, ovo mi je tek drugi dan putovanja a već mi se objektiv sjebao.

Zadnja noć u Sarajevu odvela me u jedan jazz klubu gdje su nastupali gypsy-jazz glazbenici za čiji su koncert sve karte već odavno bile rasprodane. Klub je bio totalno krcat tako da nisu više nikoga puštali unutra. Ali, uvijek postoji alternativa. Nakon deset sati navečer, kad su ljudi već lagano počeli napuštati klub, zaštitari su počeli puštati sve one ljude koji su stajali pred ulaznim vratima te se uskoro riješili velike gužve koja je nastala pred vratima kluba. Iskoristio sam tu priliku, stopio se s ostalima, i ušao u birc. Kako mi je jazz najdraža glazba, ova kombinacija s gypsy nijansom ‘sjela’ mi je savršeno.

Četvrti dan u Sarajevu…

Kiša je još jutros prestala, te je nebom zasjao pravi, sunčani i veseli dan. Pakiram ruksak, dižem sidro, pozdravljam se s curama i krećem. Prije par dana planirao sam ići u glavni grad Crne Gore, u Podgoricu, ali nitko mi se preko kaučsurfinga nije javio. Pošto je vrijeme već poprilično prohladno, prvih dva tjedna u kojima ću lutati Balkanom dosta ću ovisiti o kaučsurferima. Zbog činjenice da mi nitko nije pozitivno odgovorio na moje zahtjeve, promijenio sam smjer putovanja i krenuo za Srbiju, u grad Čačak. Tamo su me otvorenih vrata čekali cura i dečko s kojima sam se čuo preko kaučsurfinga i rekli mi da sam dobro došao. Ali, opet taj ALI. Već drugi put u samo par dana radim istu grešku. Svako jutro se budim oko 9-10, što je totalno prekasno te kada se spremim za odlazak, natrpam sve stvari u torbu, izađem iz grada i počnem sa stopiranjem, već su oko tri sata poslijepodne. To znači da mi preostaje samo par sati do totalnog mraka. Totalno kriva strategija, i još uvijek ju ponavljam.

Iz jednog prošlogodišnjeg putovanja u kojemu sam stopirao po Engleskoj, Irskoj i Škotskoj, naučio sam jednu veliku lekciju o napuštanju grada. Naučio sam da je bolje izdvojiti neki sitniš za lokalni autobus te otići do ruba grada, nego hodati dva sata s punim ruksakom na leđima, i svakih stotinjak metara nadati se da će doći kraj hoda. Tako sam toga, sad već podneva, pokušavao izaći pješice iz Sarajeva, ali nakon sat vremena pješačenja jednostavno sam odustao, te krenuo u potragu za autobusom koji ide za Srbiju. Ubrzo sam ga pronašao, stavio ruksak u njegov prtljažnik, sjeo na stražnje sjedalo i pravac Srbija. Da ljudi, tek je prvi tjedan, a već varam i koristim autobus.

Srbija

Ubrzo se počela nadzirati noć a autobus je sve više ulazio u neke planine, Bogu iza pete. Hmmm, ne bi baš najpametnije bilo da se sad tu negdje iskrcam i počnem stopirati za Čačak. Uskoro će se spustiti vlažna, crna, planinska noć na čiji izazov još nisam spreman. Zbog te činjenice otišao sam do vozača i rekao da ću se još malo voziti s njime pa ću vidjeti kamo će me taj autobus i odvesti. Nakon dva sata vožnje po uzbrdnom i vijugavom cestom, stigli smo u Novi Pazar, u gradić na jugu Srbije.

Da stvari budu još izvan mojeg obećanja gdje sam si obećao da ću pokušati izbjeći plaćanja bilo kakvih prenoćišta, u trenutku kada smo stigli na glavni Pazarski kolodvor, krenuo sam u potragu za prenoćištem, i to odmah. Uskoro sam pronašao sobu za 6 dolara, smjestio se u nju, raspakirao, i nestao u njenoj odaji. Hmmm, danas sam potrošio isto toliko novaca koliko sam potrošio za četiri dana boravka u Sarajevu. Da budem malo precizniji; potrošio sam samo 100 kn, ali s obzirom na budžet od samo 1500 eura, za jedan dan potrošenih sto kuna je i više nego previše. U danima koji slijede trebat ću malo stati na kočnicu i pokušati izbjeći plaćanje smještaja.

Ujutro me budi lupanje po vratima, praćeno muškim prodornim glasom: “Hej, za pol sata ti je odjava, jel’ znaš? Spremaš li se?”. Umjesto da me osoblje motela pokuša zadržati koliko je duže moguće, oni me zapravo tjeraju van. Pakiram ruksak, plaćam 6 dolara, vraćaju mi putovnicu i krećem na cestu. Kilometar niže, s ulaznih vratiju svog dućana primijetio me dečko, te me upitao:

“Where are you from?”

“Iz Hrvatske”, odgovaram.

“Oooo, pa ti si naš. Dođi unutra da popijemo jednu kafu”.

On i tata Ferizaj vode obiteljski dućan. Nakon par osnovnih pitanja, tata počne:

“Mi Goranci, mi smo ti najbolji ljudi. Svaki svakome pomaže. Nikoga ne diramo, nitko nas ne dira. Samo radimo i stvaramo. Pošteni smo. Stvarno smo najbolji ljudi”.

Uz par razmijenjenih rečenica, par osmjeha i par zaključaka, dižem dupe iz stolice, pozdravljam se s ‘domaćinima’, i nastavljam prema glavnoj cesti.

Pola sata kasnije….

Na stopu mi staje Izo. Nakon par osnovnih pitanja, “Tko si?”, “Što si?”, “I što radiš ovdje?”,  Izo počne: “Mi Tutinovci! Mi smo ti najbolji ljudi! Ovi prije iz Novog Pazara, oni su ti tako-tako. Ovi poslije što češ ih vidjeti na Kosovu… Jaoo, ubi Bože. Maaa, nema takvih ljudi kao što smo mi. Živimo između Srbije, Crne Gore i Kosova, svi smo pomiješani, ali zato svaki svakome pomaže. Nikoga ne diramo i nitko nas ne dira. Samo radimo, radimo i stvaramo. Jako smo pošteni. Maaa, stvarno smo najbolji ljudi!!”.

Nakon 20-ak kilometara, Izo me ostavlja na raskrižju gdje nastavljam stopirati. Petnaest minuta kasnije, staje mi Mahmet sa svojim kamionom, izglednom vrlo strog i ljut čovjek. Vozili smo se vrlo sporo kroz brdovite zelene krajolike koje sam u tišini promatrao, ali ubrzo je Mahmet prekinuo tišinu, te podigao ton i upitao me: “Vidiš ovaj most koji je tamo razrušen? To ti je NATO srušio!!! Jebo*&;#!$@±€¶+–!!!!”

Isto kao i Izo, i Mahmed me je ostavio samo nakon 20-ak kilometara, na križanju dviju cesta gdje sam lovio zadnji stop za Kosovo. Ubrzo mi s pickupom staje Zdravko iz Srbije. Mlad dečko, moje godište. Nakon što sam mu ispričao razgovore koji sam vodio u prijašnjim automobilima, Zdravko me pogleda, i reče: “Znaš što, zaboravi sve što su ti drugi rekli, i zapamti si samo jedno, samo ovo, zlatno pravilo: Čim si bliže granici, to ti je veća nacionalnost!”

Kosovo

U večernjim satima došao sam u Prištinu, gdje sam odmah krenuo u potragu za jelom. Cijeli dan nisam skoro ništa jeo i vrijeme je da se počastim za ovaj današnji autostoperski uspjeh. Međutim, kako sam vegetarijanac i ne jedem meso, sat vremena nahodavao sam po gradu ne bi li pronašao barem nešto što bih mogao pojesti. Koliko sam primijetio, Priština je puna ćevapa, bureka s mesom, meso ovakvo, meso onakvo… Meso, meso, meso. Večeras nisam imao namjeru plaćati bilo kakav smještaj te nakon što sam se najeo bureka (sa sirom) kojega sam jedva pronašao, krenuo sam u novu potragu, u potragu za besplatnim smještajem. Tako me je ravna, duga i jedva osvijetljena ulica dovela do jedne jedine Prištinske crkve.

E sad, sigurno ste već svi čuli priče o tome ako se slučajno zateknete u nekom nepoznatom gradu, usred noći, i ako nemate riješeno pitanje prenoćišta, kako pomoć možete potražiti od Crkve, ili u crkvi. Sve što trebate je ušetati se u njezino dvorište i pokucati na velika, crkvena vrata. Čuli ste za to, jel’ da? Znam da jeste. E sad, da vam odmah na početku velim da uopće nemojte vjerovati u te priče, nimalo.

Te noći oko deset navečer, ušetao sam se u to crkveno dvorište, ali vrata su bila zaključana. Zatim sam ušetao u drugo dvorište, u dvorište odmah do crkve, u kojoj se nalazi velika kuća gdje je smješten župnik, ili ti ga velečasni. Ispred njegovih vrata bio je zvonac s kamericom kojega sam 20 minuta pritiskao, ali nitko mi nije otvorio. Nigdje nikoga! Kao da sam zvonio duhovima. Ali, kuća nije bila prazna. Svijetlo koje je prodiralo kroz prozor na trećem katu odalo je tajnu u kojoj se sobi veličanstveni župnik nalazi. Hmm, kako znam da je to baš upravo njegova soba?

Tužio mi je zaštitar koji cijelu noć iz svoje malene porte ne skida pogled s crkve. Iako sam tih 20 minuta kada sam pritiskao zvonce bio najveći kršćanin na svijetu, blagoslov od samoga župnika nije našao put do mene. Zamislite sad ovo - kršćanin u nevolji, i to pred vratima spasa, ali njega se ignorira! Godine i godine su prošle, možda već 15-ak kada sam zadnji puta provirio u crkvu, ali sad, nakon ovoga župnikovog ‘blagoslova’, mislim da više neću kucati na njezina vrata. Morao sam te noći negdje prenoćiti, i u dogovoru sa zaštitarem izvadio sam iz ruksaka vreću za spavanje i jednostavno legao ispred glavnih ulaznih crkvenih vrata!

Vrijeme je za odlazak i napuštanje Prištine. Nisam se baš nešto stopio s ovim gradom, ali iskreno, nemam niti neke dublje ambicije da ga i upoznam. Stavljam ruksak na leđa i krećem prema izlazu grada gdje ću nastaviti sa stopiranjem. Današnji plan; do mraka moram stići u Skopje gdje imam dogovoreni smještaj kod kaučsurfera Vlatka. Do ostvarenja tog plana dijeli me samo 90 km i mislim da to neće biti problem zato što je tek 11 sati ujutro.

Nakon sat vremena stopiranja, konačno mi staje auto. Za volanom Abdullah, profesor kemije koji je prije desetak godina napustio svoj zanat i otišao raditi u američku vojnu bazu u Irak, gdje je bio šef odjela u američkoj firmi ‘KBR’. Pričao je savršeno hrvatski, tako da smo razgovorom dotakli bezbroj tema. Od rata u Kosovu, rata u Hrvatskoj, pa sve do rata u Iraku. Pošto nemam blage veze o tome, tri sata koliko smo proveli zajedno većinom sam ga slušao i kimao glavom. Prije nego me je ostavio ispred Makedonske granice, posjetili smo jedno prazno selo gdje su nekad davno živjeli Hrvati, te je s njime završio svoje trosatno pripovijedanje.

Ali, to nije sve! Prije našeg rastanka rekao mi je da je urednik jednog lokalnog e-portala «Ferizajpress.com» te mi je obećao da će na tom portalu objavljivati i moje buduće blogove. Ma, Abdullah, ti si srce od čovjeka. 

Nakon, sada već četiri sata, ostavlja me ispred Makedonske granice, gdje si pružimo ruku rastanka, i svaki kreće na svoju stranu. Ja ulazim u Makedoniju, a on se okreće i vraća nazad prema prostranstvima Kosova.

Izvorni tekst pročitajte ovdje, na blogu Tomice Kristića. 

O autoru:

Moje ime je Tomica Kristić. Rođen sam u Varaždinu u kojemu sam proveo dobar dio života. 

Strast prema putovanju u meni je bila prisutna cijeli život i 2015. godine sam odlučio konačno poduzeti nešto u vezi toga. U listopadu te godine započeo sam svoje prvo veliko putovanje. Krenuo sam autostopom iz Hrvatske prema Novom Zelandu te ga nazvao 'Putovanje u Međuzemlje'. Prije puta računao sam da će mi za to trebati dvije godine...ali sada kako sam na putu već duže vrijeme, shvatio sam da će mi put trajati barem tri godine. Putovanje je dosta izazovno zato što je low-budget , a krenuo sam sa samo 1500 eura. Ta činjenica rezultirat će snalaženjima oko financija koje ću provoditi na samome putu. Bit će tu volontiranja u zamjenu za smještaj i hranu te povremena pronalaženja jednotjednih ili čak dvotjednih poslova u zamjenu za novac.

Tako da, drag moji čitatelji, na ovom blogu možete pratiti sve moje avanture i dogodovštine koje će me zadesiti na istom, a pratiti me možete i na Facebooku.

Ponekad čovjek treba otići daleko od doma, daleko u svijet, da bi vidio gdje živi. Zato, isplovimo svi iz ove naše sigurne luke i krenimo u svijet, krenimo u otkrivanje, sanjanje i istraživanje.