I to ne da nemamo vremena za stvari za koje „volimo“ nemati vremena, jer nam to dođe kao zgodna izlika kod brisanja prašine ili odlaska na kavu s bivšim kolegom s faksa s kojim iz pristojnosti održavamo odnos već 5 godina, odnos koji realno nije trebao ni postojati da se nas pitalo... Ne, ne... Mi svi kolektivno nemamo vremena za stvari na koje realno želimo trošiti vrijeme više nego na išta drugo.

Nemamo vremena za kave s ljudima koje volimo, nemamo vremena za pogledati u kinu film koji već pola godine čekamo, nemamo vremena za koncerte, za večere u gradu, za uživanje, nekad se uhvatim i kako izgovaram da nemam vremena za nalakirati nokte... Za gotovo ništa od onoga što nam nije nužno mi nemamo vremena. Ili da se izrazim malo zgodnije – za ono što nam egzistencijalno ili fizički nije nužno.

Obično tek na godišnjem shvatim koliko mi zbog „nemanja vremena“ kvaliteta života opada tijekom godine, jer tek kad okusim život imanja vremena na pretek, shvatim što ostalih 340 dana godišnje propuštam i zapostavljam. Tek tada si osvijestim sva ona propuštena uživanja, lijepe dane, zapostavljene trenutke samo za sebe i ostale jednoroge za koje u danu koji traje 24 sata vremena jednostavno nema. Ili ima? Je li moguće od života napraviti nešto više od posao – kuća – još malo posla – spavanje relacije?

Zagovaratelj sam opcije kako je apsolutno moguće, ali i nužno pronaći vremena za sebe. Samo nam je potrebna dobra organizacija, par životnih promjena i detektiranje stvari koje nam to dragocjeno vrijeme kradu. A, vjerujte mi, takvih je more. Pa, krenimo od početka…

Airplane mode je izašao direkt iz raja

Kunem se. A opet, vjerujem da sad napravimo test brzine zvan „nađi avionski način rada na svom mobitelu“ da bi nas velika većina na njemu pala. Jer to se jednostavno ne uključuje nikad. Ne daj Bože većeg zla od toga da se na par sati isključimo, disconnectamo i nestanemo s Instagram, Facebook i Whats App radara... Smiješno je što mislimo kako bismo u toj kataklizmičkoj situaciji propustili i izgubili toliko toga, a bolna istina je da bi svijet nastavio funkcionirati i bez da smo mi umreženi, te da vrlo vjerojatno nitko ne bi umro jer nas tih par sati ne bi mogao dobiti.

Ako nakon dolaska doma s posla uključimo airplane mode i isključimo se na par sati, možemo jedino dobiti. Dobiti vrijeme za sebe, za čitanje one knjige koju već mjesecima želimo pročitati, za pogledati film i opustiti se, u krajnjem slučaju za razgovarati s nekim koga volimo i s kim želimo provesti vrijeme u nekom kvalitetnom aranžmanu, bez da klikamo, tipkamo, svajpamo i sporazumijevamo se emotikonima.

Isključimo iz života sve one 'reda radi' ljude

Nemojmo se lagati, svi ih imamo oko sebe. Ljude koji nam uglavnom samo sišu energiju, ljude od kojih ne dobivamo ništa, ljude s kojima konstantno održavamo odnose a da nam ni samima nije jasno zašto. Svaka kava s nekim od tih ljudi je propuštena kava s onima koje voliš. Svaki razgovor s nekim od tih ljudi je hrpa potraćenih riječi i energije. Svaka minuta s nekim od tih ljudi je propuštena minuta u kojoj si mogao uživati. I koja ti se, pazi sad, nikad neće vratiti. Znam da zvuči kao floskula s nekog magneta, ali život je prekratak da bi ga trošio na pogrešne ljude. Svjesni smo i sami svog limitiranog trajanja i manjka vremena u tom trajanju, pa zašto to isto vrijeme ne bismo utrošili onako kako stvarno želimo?!

Kućanski poslovi nam ne trebaju progutati pola dana

Svaki put kad iskoristim izliku „moram čistiti/moram prati/moram sređivati“, dio mene uvene. Jer, realno, toliko je stvari koje bih radije radila nego to. Kad sam u nekom trenutku života shvatila koliko mi vremena odlazi na kućanske poslove, prizvala sam se pameti, investirala u dobre kućanske aparate i skratila si muke. Jedna stvar koja me spasila i uštedjela mi sate i sate dragocjenog vremena je Electrolux PerfectCare sušilica. Zašto i kako? Stavki je milijun, evo vam neke najbitnije od njih:

- Apsolutna ušteda vremena, pogotovo u Zagrebu i sličnim gradovima gdje je nemoguće zimi sušiti odjeću ikako drugačije. Naježim se od glave do pete kad se sjetim onih vremena kad me nakon pranja odjeće čekalo smrzavanje na balkonu dok stavim sušiti to, gledanje u nebo s molbom da ne padne kiša, strepnja od prevelike vlage zbog koje mi se odjeća neće osušiti i čeka me scenarij ponovnog pranja, pa iznova mantranja oko kiše i vlage... i tako u krug. Hvala, ali ne, hvala!

- Sušilica je sjajna jer u njoj mogu sušiti svu odjeću, da, čak i vunenu i onu osjetljivu za koju se preporučuje pranje na ruke. U prijevodu, napokon ne strepim oko toga kakva će mi odjeća izaći iz sušilice, niti trošim vrijeme na odvajanje, traženje etiketa, guglanje, zivkanje mame za savjet i ostale tehnike koje su mi prije bile nužne ne bi li mi odjeća preživjela u izvornom stanju.

- Super je što mogu sama tempirati kada će mi sušilica početi s radom, pa si ne moram život organizirati po sušilici, već sušilicu po svom životu. U 21. smo stoljeću, lijepo je znati da kućanski aparati drže korak s vremenom.

- Sustav SensiCare prilagođava program sušenja količini vlage, što u prijevodu znači da se ne moram zamarati time da sjedim doma i svakih pola sata provjeravam je li mi sušilica gotova, otvarati, pipkati i čekati. Ona sada odradi to sve sama.

Mislim da smo se shvatili... ne treba nam umjetna inteligencija i roboti po kući da bi nam uštedjeli vrijeme. Treba nam samo malo razuma da raspolažemo svojim novcem na najbolji mogući način i investiramo u ono u što se isplati investirati.

Ovo su samo neki mali trikovi koji od nas ne iziskuju ni previše žrtve, niti talenta, niti trebamo biti svjetski prvaci u organizaciji vremena kako bismo u ona 24 sata uspjeli obaviti sve ono što moramo, ali i ono što želimo. Potrebna nam je samo mala reorganizacija vlastitog života i mijenjanje liste prioriteta s onoga što mislimo da moramo (a ne moramo) na ono što želimo. I vjerujte mi, itekako se isplati posložiti prioritete.

Jer, na kraju dana, nitko od nas si ne želi život u kojem od svega onoga što moramo, ne stignemo ono što stvarno želimo.

Fotografija: Goran KovaZG Kovačević 

O autorici:

Radijska voditeljica. Pa malo televizijska voditeljica. Nesuđena glumica. PR managerica. Negdje duboko djevojčica. Na vani frajerica. U duši spisateljica. Poeta. Hodajući kaos. Igračica riječima koje skuplja u glavi dok ne postane tijesno. Kad tamo postane tijesno, onda nastane Ruž & Ružmarin. Osim na blogu, pratiti me možete i na Facebooku. 

Družimo se, čitamo se, volimo se! Bez granica.