“Reformska” vlada Domoljubne koalicije i Mosta je definitivno mrtva. Najviše mogu žaliti građani i svi oni koji su se ponadali u promjene i rad na gospodarstvu umjesto stalnih političkih prepucavanja
Onima koji nemaju stranački rov ostaje kupiti kvačice za nos
“Reformska” vlada Domoljubne koalicije i Mosta je definitivno mrtva. Najviše mogu žaliti građani i svi oni koji su se ponadali u promjene i rad na gospodarstvu umjesto stalnih političkih prepucavanja i nametanja ideoloških tema kao jedine politike. Iako još postoje neke male šanse za preslagivanje, najvjerojatnija opcija su novi izbori. U gotovo šest mjeseci rada naslušali smo se praznih obećanja, prepucavanja, najava poskupljenja, konzervativnog udara... Jedino pravih reformi nismo, a biračima su potpuno uspjeli ogaditi tu riječ koja je inače imala pozitivnu konotaciju. No pravi problem za one birače koji ne leže u ideološkim rovovima će biti koga zaokružiti na izglednim prijevremenim izborima. Ankete jasno pokazuju veliko razočaranje u Most te da nisu ispunili ono što se od njih očekivalo.
Oni koji se groze skretanja u ekstremni konzervativizam, zabrane pobačaja, relativizacije ustaša, pa i popuštanja Mađarima u Ini - sigurno neće izabrati HDZ kako bi oni formirali stabilnu, samostalnu vladu. Oni koji su prije četiri godine vjerovali planu 21 umjesto kojeg su dobili povećanje svih poreza i nameta sigurno neće opet željeti vidjeti Zorana Milanovića na čelu zemlje. SDP-ova vlada pokazala se sporom i lijenom, a odluke za građane počeli su donositi tek u posljednjoj godini.
Protestne glasove zasad skuplja Živi zid, ali njihov ekonomski program je put u katastrofu, a oni nemaju baš nikoga tko točno zna i kako funkcionira državna uprava. Birači imaju slab izbor ako opet ne žele gledati vladu poput HDZ-ove i Mostove u kojoj ništa ne funkcionira. Ako ostanu kod kuće, opet su dali vjetar u leđa dvjema najvećim strankama koje imaju stranačku mašineriju. Već sad bi zato trebalo kupiti kvačice za nos jer će sljedeće izbore presuditi odluke da se bira manje zlo ili, jednostavnije rečeno, onaj tko manje “smrdi”. Programi, ideje, “leadership”, vizija... - to je odavno izgnano iz političke svakodnevice