Majke koje su cijeli svoj život ostavile po strani i zapostavile ga upravo zbog jednog jedinog cilja. Da svoj život potpuno posvete svojoj oboljeloj djeci. Njihova ljubav prema vlastitoj djeci jača je od ljubavi prema sebi.
JAN BOLIĆ:
One su naše superjunakinje i zaslužuju svačije poštovanje
Nakon prvog teksta, probijanje leda na BlogBusteru, moram vam zahvaliti na čitanju i jako dobrim reakcijama zbog kojih sam zaista sretan. Hvala vam!
Ovaj put sam osjećao potrebu napisati nešto i o ovome jer stvarno mislim da je potrebno da što više ljudi zna. Inače ne pišem puno o problemima s kojima se susreću osobe s invaliditetom ili roditelji i djeca s teškoćama u razvoju. Kao osoba s invaliditetom imam pravo pisati o temama koje se tiču jedne od najranjivijih skupina u društvu. Bilo je riječi u javnosti o tome, ali mislim da je bilo premalo. Zato sam odlučio pisati o tome.
Nekoliko puta sam naletio na kolutanje očima i komentare kao što su: „Evo ih opet“ ili „Što oni sad pak hoće“, kada je netko pokušao ukazati na probleme koji se tiču osoba s invaliditetom. Možda nekim ljudima to ide na živce, ali nemojte odmah unaprijed negativno komentirati. Zašto? Mislim da ako niste u takvoj situaciji, da je bolje ponekad prešutjeti i zadržati svoj komentar za sebe.
No dobro, da se vratim na pravu bit ovog teksta. Kao osoba s invaliditetom, oboljela od spinalne mišićne atrofije, nažalost ne mogu se sam brinuti o sebi. Dakle, netko o meni mora brinuti i to dvadeset i četiri sata na dan.
Ja apsolutno ništa ne mogu sam, osim ovog tipkanja jednim prstom, naravno, ako mi netko doda mobitel i stavi mi ga točno pored glave, jer ako je samo pet centimetara dalje, ne mogu ga dohvatiti. To je samo jedan primjer iz moje svakodnevice, a gdje je još ostalo, pomakni ruku jer me žulja, nogu jer mi trne, pa hranjenje itd. Sve osnovne potrebe čovjeka i još mrvicu više. I danju i noću.
Znači, obično se majke ili očevi brinu za svoju oboljelu djecu. Uglavnom majke, jer otac pobjegne glavom bez obzira. I te majke, superjunakinje, cijeli dan su kod kuće sa svojom djecom kojoj je potrebna dvadesetčetverosatna skrb. Ne mogu se zaposliti i ići raditi. Jedino što mogu je zatražiti od ministarstva status roditelja njegovatelja. To je pravo koje može zatražiti jedan roditelj, majka ili otac, ako im dijete ne može biti samo. Za to će biti plaćen dvije tisuće i petsto kuna mjesečno. Naknada, to nije plaća. Sramota. To nije ni iznos minimalne plaće, a brinu se o svojoj djeci dvadeset i četiri sata dnevno.
Samo da pojasnim, radi se o osobama ili djeci koja imaju višestruko oštećenje zdravlja i zbog toga se ne mogu sama brinuti za sebe. Moja mama još uvijek može raditi jer me baka čuva dok je ona na radnom mjestu, no što kad više ne bude mogla raditi? Mislite li da je dvije tisuće i petsto kuna dovoljno za preživjeti mjesec? Zato pišem ovaj tekst. Jer jednostavno ne mogu shvatiti kako odgovorni za to misle da bi majke koje se brinu o osobama s invaliditetom, odnosno svojoj djeci, nije važno punoljetnoj ili malodobnoj, mogle živjeti od toga.
Dvije tisuće i pol kuna bez dana odmora i bolovanja. Jer nemaju kome ostaviti dijete ako se razbole ili ako moraju, ne daj bože, u bolnicu.
Da, možda će nekima zvučati dobro, dvije i pol tisuće, sjedi doma, ništa ne radi i što će ti više. Međutim, to nije tako, te majke su i fizički i psihički iscrpljene. Pa zašto ta majka mora brinuti i o tome hoće li joj isključiti grijanje jer nije uspjela platiti račun, a nije ga platila zbog toga što onda na kraju mjeseca ne bi imala za kruh.
A gdje su još i neki lijekovi, pomagala…
Otići na kavu ili kupiti Nutellu može zaboraviti. Puno toga bi u našem društvu trebalo ispraviti, ali ovo je zbilja važno. Majke koje su cijeli svoj život ostavile po strani i zapostavile ga upravo zbog jednog jedinog cilja. Da svoj život potpuno posvete svojoj oboljeloj djeci. Njihova ljubav prema vlastitoj djeci jača je od ljubavi prema samima sebi. Nikada neće reći da im je nešto teško učiniti za svoje dijete. Kada to dijete bude imalo i trideset godina.
Moja mama se brine o meni, a kada nije na radnome mjestu, onda se potpuno posveti meni. Zato sam joj beskrajno zahvalan. Ljubav koju međusobno dijelimo drukčija je od ljubavi koju dijele majke zdrave djece. Svaka majka će učiniti sve za svoje dijete pa makar i za cijenu života. Država bi trebala imati više razumijevanja i barem tu naknadu podignuti na visinu minimalne plaće, ali i to je malo. Ako ništa drugo, vidjelo bi se da ipak država nije zaboravila majke superjunakinje.
Sve te majke zaslužuju dostojanstveniji život, a danas-sutra će i moja mama biti majka njegovatelj. Pa kako ćemo živjeti s dvije tisuće i petsto kuna mjesečno bez drugog roditelja. Otac se ne brine o meni cijeli moj život. Morao sam napisati nekoliko riječi o ovome jer mislim da to svakako nije u redu. Zar nije žalosno kada, uz probleme koje nose same te bolesti moraju razmišljati hoće li imati što jesti do kraja mjeseca? Takvim majkama treba dizati spomenike jer to su majke koje zaslužuju svačije poštovanje, pa čak i države.
O autoru:
Moje ime je Jan Bolić i pisac sam. Pišem knjige, prozu, romane, kolumne i povremeno poeziju. Volim pisati, ne bih mogao zamisliti svoj život, a da nešto ne zapišem. Inače bolujem od bolesti Spinalne mišićne atrofije tip 2, zbog koje gotovo ništa sam ne mogu pomaknuti, ali bez obzira na progresiju bolesti danas romane pišem i tipkam jednim prstom kojeg još uvijek mogu pomaknuti. Posvetio sam se pisanju i moj san je uveseljavati, zabavljati, potaknuti na razmišljanje i odmarati čitatelje od svakodnevice kroz knjige, i tekstove koje pišem. Uz pisanje, volim čitati, družiti se s prijateljima, šetati, promatrati, razmišljati, piti kavu i colu. Nadam se da će vas moji tekstovi barem potaknuti na razmišljanje. Uvijek pišem iskreno i strastveno. Aktivan sam na društvenim mrežama gdje se redovito družim sa svojim pratiteljima. Možete me pratiti na Facebooku i Instagramu. Hvala vam!
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
