Uz more ekstravagantnih naslova i savjeta o tome kako izgledaju savršeni pokloni, uz apsolutno prečesto emitirajuće blještave i pretenciozne reklame što, kako i u kojim količinama pokloniti najdražima ove blagdane, čovjek ne može ne zapitati se što to zapravo JEST savršen poklon? Ako on uopće univerzalno postoji. Naime, mekani pokloni ne dolaze u obzir. Ne dao Bog da djeca dobiju
nešto što je manjeg cjenovnog ranga od broja iza kojeg slijede još tri nule.

Ni slučajno, ne – ne, poklanjati nekome nešto ako znamo da postoji mogućnost da ne dobijemo nešto zauzvrat, obavezno iste ili približno iste vrijednosti. Oh, da! Okupljanje obitelji za blagdanskim stolom, u miru, s Bogom (jer to je bit Božića, katoličkog blagdana, zar ne?), u molitvi, zahvalnosti, ljubavi, dobroj namjeri – apsolutno ne dolazi u obzir! Pa Božić su šarene lampice, tisuću i jedna adventska kućica, hrpetina poklona i potpuna neumjerenost u jelu i piću.

E, sad. Ili je svijet totalno poludio ili sam ja luda, ali meni se ovaj toksični materijalizam i sveprisutni konzumerizam – gade!  Nemojte me krivo shvatiti, ne mislim da ništa od navedenog ne bi trebalo postojati niti da u svemu ne bismo trebali uživati, ali to nikako i ni u kojem slučaju ne bi trebala biti BIT ovog zaista najljepšeg perioda u godini. A nažalost jest!

Pune se i uređuju ormari, dok potpuna praznina ili vječiti nered vladaju u duši. Čini mi se da je skromnost odavno prestala biti vrlinom i postala manom. U ovom kvazi modernom društvu, gotovo je neprihvatljiva.

Površina plijeni pažnju, dubine zastrašuju. U moru svega na raspolaganju, uspijevamo imati vrlo malo. Nešto tu ne štima. Negdje je zapelo. Negdje smo MI zapeli. U sporednome tražimo glavno, u usputnome tražimo stalno. Ne razgovaramo. Otuđujemo se. Ne znamo, prvenstveno, voljeti sebe. Otkuda nam ideja da takvi možemo voljeti druge?  Gušimo se u stvarima, a nedostaje nam ono najvrijednije. Ono sveto. Ono čega ima u izobilju... Bez iznimke, za svakoga!

Nisu nam potrebne rijeke i rijeke stvari, potrebni smo jedni drugima. Čovjek čovjeku. Živo biće živom biću. Za osmijeh koji grije dušu, za dodir koji otklanja sve boli, za pogled koji nas uvjerava da smo dovoljno snažni i onda kada nam je najteže, za blagost koja pruža utjehu.

No, nije problem samo u toksičnom materijalizmu. Problem je u kolektivnoj (ne)svijesti. Našem ogromnom, usudila bih se reći gotovo nametnutom, uvjerenju da pojedinci mogu sve. Znajući da ćemo kolektivno, kao društvo, uvijek okretati glave, šutjeti i trpjeti, dok oni čine što god ih je volja. Muškarci komotno mogu mlatiti žene, a ostati nekažnjeni. Dapače, još se slobodom nagrađuje njihov kukavičluk, niskost i njihova ogavnost.

Političari u nedogled mogu prosipati svoja obećanja, raspravljati i inatiti se jedni drugima, lažno moralizirati, a ne poduzimati apsolutno ništa! Bez srama. Bez natruhe odgovornosti za ovu državu, bez osjećaja za pravdu i zdrav razum. E, da, još mogu dobiti i 30 slobodnih radnih dana. Logično, umore čovjeka pasivnost, uporna neiskrenost i ljudska manjkavost. Mogu se pacijenti naručivati na preglede 2022. godine, bitno da mi spektakularno, s najboljim adventom u Europi, dočekujemo tek 2019.

Mogu se kurikulumi jalovim pokušajima mijenjati na bolje, ali džabe. Sve dok se „odgoj“ ne vrati u „odgojno-obrazovne ustanove“. Do tada, profesori će biti neautoritativne, obične figure u našim školama, a bezobrazni, vulgarni učenici koji su zapravo samo preslike svojih roditelja, držat će moć u svojim rukama, prijetit se inspekcijama ili, nažalost, nečim još puno gorim. Mogu uhljebi zadržavati svoja radna mjesta bez obzira na njihov manjak svake kompetencije i stručnosti, dok drugi mjesecima čekaju isplatu svojih davno i pošteno zarađenih plaća. Sve može, a ja se pitam do kad?

Na kome je da kaže DOSTA? DOSTA ne kažnjavanju zlostavljanja! DOSTA ispiranju mozga i iskrivljavanju vrijednosti reklamama! DOSTA nepoštivanju osnovnih ljudskih prava, ugnjetavanju i omalovažavanju! DOSTA neradnicima i pohlepnicima! DOSTA, naprosto, vrijeđanju inteligencije ljudi u ovoj državi! DOSTA opiranju zdravom razumu!

Samo što on traje cijelu godinu, umjesto jedno godišnje doba. Ono što ja od srca želim ove blagdane i u nadolazećoj Novoj godini i što bi, smatram, bio najbolji mogući poklon za sve nas jest buđenje iz tog dubokog, predubokog sna koji više nalikuje noćnoj mori. Dosta smo bili pasivni! Dosta smo bili podložni besmislicama i dosta smo toga progutali, a bez imalo apetita!

Tješi me spoznaja ili barem vjerovanje da se taj san uistinu može i ostvariti. Ako kažemo DOSTA, ostavimo sve staro i loše u staroj godini, a otvorimo se dobrom i novom u nadolazećoj. Živjeli vi meni i neka vam je sa srećom! Uz poruku da je pravo vrijeme za sve promjene koje želimo upravo SAD.

O autorici:

Studentica logopedije, u ranim dvadesetima, koja obožava životinje, čitanje knjiga, dubokoumne razgovore, istraživanje novih destinacija i upoznavanje novih, zanimljivih ljudi. Spoj tvrdoglavog jarca i emotivnog raka. Ne podnosim nekulturne, pretenciozne i licemjerne ljude, a iznimno cijenim skromne, poštene, inteligentne i odgovorne osobe. Zanimaju me duhovnost i ljudska psiha, zalažem se za jednakost i ljudska prava, a u slobodno vrijeme volim pisati o tome. 

Pratite me na Facebooku i Instagramu.