Što je Ellie više pričala o tome, to sam se više sjećao svega, ali po prvi puta bez osjećaja tereta. Očito je tako moralo biti, rekoh joj, a ona se samo nasmiješila
Portal 24sata medijski je pokrovitelj putovanja, a avanture Hrvoja Jurića možete pratiti u našoj podrubrici Putovanja.
Svi zainteresirani mogu poslati svoje recenzije s putovanja na kojima su bili i podijeliti dobre savjete, avanturistički duh i strast za pisanjem. Svoje recenzije šaljite na mail: mojeputovanje@24sata.hr.
Ono čega se moja obitelj i prijatelji najviše boje jest činjenica kako vozim sam do Nordkappa, ali to zapravo i nije posve točno. Svakog dana sam nailazio na momke poput dva luda Kanađana i komotno sam mogao prilagoditi se njihovoj ruti i voziti s njima ukoliko sam to i htio. Ono što nikako nisam očekivao, a dogodilo mi se, jest bicikliranje sa starijom gospođom s kojom sam se upoznao tako što me s osmijehom obišla na brdu i ostavila poprilično daleko iza sebe.
Stisnuo sam pedale nešto jače i sustigao je. Taj dan sam vozio prema Roveretu, malom gradiću u podnožju talijanskih Alpa i prvom pravom ispitu kad su Alpe u pitanju. Upravo je i Ellie, gospođa koja me sustigla, vozila prema tom gradu i uopće nije bilo potrebno upitati je je li zainteresirana da bicikliramo zajedno. Moram priznati da sam sumnjivo gledao prema njenom biciklu koji je također imao Rolfhoff sistem mijenjanja brzina i bio je poprilično pretrpan stvarima.
"I zašto ideš do Nordkappa preko Alpa?" upitala me Ellie, a ja sam joj pokušao iskreno odgovoriti. "Ah, Stelvio, bila sam s mužem dva puta gore. Moraš se dobro pripremiti i paziti da ne ostaneš bez vode, dug je to uspon" - rekla je. Kako smo vozili i sve više se uspinjali prema malom, ali strmom prijevoju Pian delle Fugazze (1163 mnv), sve više smo se upoznavali i pričali o osobnim stvarima, planovima, željama.
Cijeli život je radila kao učiteljica, trenirala jahanje, a biciklira već nekih 35 godina, otkako je odlučila putovati s mužem. Prije devet godina bili su u Kini i odlučili vratiti se za dvije godine. Nažalost, u kratkom vremenu muž joj se razbolio i preminuo, a ona je, po tko zna koji puta, ostala na životnom raskrižju.
"Sjedila sam u svojoj kući, potpuno sama i razmišljala kamo sada kad njega više nema. I onda sam odlučila i rekla sama sebi da ću živjeti kao da je i on tu. I otišla sam u Kinu, sama. Mnogi moji prijatelji su mislili kako sam luda i da se ne mogu pomiriti s činjenicom da njega više nema, ali stvarnost je bila sasvim drugačija. Putovala sam i imala sam osjećaj kao da je i on sa mnom. I to pomaže, vjeruj mi. Sigurna sam da je i tvoj otac tu negdje i pazi na tebe."
Očito je tako moralo biti...
Što je Ellie više pričala o tome, to sam se više sjećao svega, ali po prvi puta bez osjećaja tereta koji je ostavljen. Očito je tako moralo biti, rekoh joj, a ona se samo nasmiješila. "Vidjet ćeš, s godinama, kako će sve to sjesti na svoje mjesto. Nikada se neće zaboraviti, ali sigurna sam da će ti ova situacija u kojoj si sada dati poticaj da se još više boriš. To ti mogu reći iz svog primjera". Valjda je u pravu, pomislio sam.
Vozeći s Ellie zaista sam uživao u razgovoru, ali svakako i činjenici kako bih, da je nisam susreo, biciklirao preko brda i težih cesta. Ovako smo oboje vozili uz Adige, malu rijeku koja prolazi kroz Alpe i uz koju se cijelim putem proteže bicklistička staza. Taj dan smo odlučili voziti do Trenta, ali smo već u jutarnjim satima stigli do grada i odlučili nastaviti prema Bolzanu, koji se nalazio 50 km dalje. Cijelim putem vozili smo uz rijeku kroz prekrasne voćnjake i vinograde, susreli niz biciklista koji su s jednakim entuzijazmom biciklirali kroz ovaj prekrasan krajolik.
Taj dan smo vozili previše, gotovo 120 km, tako da smo prošli Merano i smještaj odlučili pronaći u manjim i jeftinijim naseljima. "Ali u obzir dolazi samo ondje gdje imamo internet!" rekla je Ellie, znajući koliko mi je to važno za putovanje.
Pokucali smo na vrata i punašnija rumena gospođa, s pregačom oko struka, izašla je van. "Izabrali ste krivi vikend, sada imamo festival u gradu i sve sobe su nam popunjene. Imam sam jednu sobu s jednim krevetom.". Ellie i ja smo se pogledali i kimnuli glavom. "Mi idemo skupa, ne želimo ostaviti jedno drugo" rekla je Ellie. Baš kao što sam i ja u Roveretu mogao izabrati jeftiniji smještaj u kampu, tako ni ona sada nije htjela ostaviti mene.
U ova tri dana bicikliranja s Ellie, koliko god vam ovo čudno zvučalo, imao sam osjećaj kao da putujem sa svojom majkom. U neku ruku, to mi je pružalo i osjećaj smirenosti, s obzirom što se sve dogodilo zadnjih par mjeseci. "Čekajte, nazvat ću svoju prijateljicu koja također ima sobe, pričekajte trenutak." - rekla je gospođa i ubrzo se vratila.
"Imate sreće, nekoliko stotina metara dalje slobodna je soba s dva ležaja.". Ellie i ja uputili smo se prema pansionu i prije toga svratili u market po namirnice za večeru.
U pristojnom pansionu po relativno pristojnoj cijeni smjestili smo bicikle i stvari te krenuli u obližnji hotel koji je imao besplatan internet. Doduše, samo za goste hotela, ali vrlo brzo sam se 'skompao' s konobarom. Jedan euro napojnice čini čuda, vjerujte mi. Sretan jer konačno imam internet odgovarao sam na mailove i brojne poruke, a Ellie je uzela svoju staru bilježnicu u ruke i zapisivala događaje zadnjih par dana.
"Morat ćeš mi ostaviti svoj email i javljat mi se svako malo, znaš? Ali češće se javljaj majci, ona je sigurno u brizi. Točno znam kako joj je", rekla je Ellie i baš kad smo popili i zadnji gutljaj piva u hotel su ušli momci u zlatnim godinama i s instrumentima u rukama. Obučeni poput kakvih lugara i s malim psom u pratnji harmonike ušli su u bar i u roku sekunde mirnu atmosferu okrenuli na zabavu. Doslovno u par minuta cijeli bar se napunio ljudima.
Jedan od momaka koji su ušli s instrumentima slavio je sedamdeseti rođendan i cijelu večer častio je sve prisutne. Jedan on njegovih prijatelja svako malo je išao oko Ellie i pokušao je zamoliti za ples. Naravno, bio je uporan i Ellie je pristala. Čak su plesali nekoliko puta, a nakon svakog plesa bi došao do mene i rekao "Mi smo samo prijatelji!". Očito je pomislio kako mi je Ellie majka, što je njoj bilo jako smiješno. Dok su njih dvoje plesali, a momci pjevali i svirali, dva starija čovjeka su se cijelo vrijeme nešto objašnjavali, da bi se na kraju zagrlili, izljubili i nazdravili. Naravno, i od njih je došla nova runda za cijelu ekipu u baru.
Debelo iza ponoći Ellie i ja smo biciklima, pomalo dezorijentirani, vozili prema prenoćištu. "Znaš Ellie, ovo mi je baš trebalo, da se malo opustim. Cijelo vrijeme vozim i nisam stajao od Zagreba." "A zašto? - upitala je - zar nisi rekao da sam radiš cijelu rutu? Pa nitko te ne tjera, vozi kako želiš, ovo ti je i odmor i posao." Po 'ko zna koji puta bila je u pravu.
Vrijeme je da svatko krene svojim putem
Ujutro smo rano ustali i plan je bio nastaviti dalje, ja prema Stelviu, a Ellie prema Njemačkoj. Ipak, odlučio sam okušati sreću i pogledati ima li koje slobodno mjesto u kampu. Odmor pred penjanje na Stelvio bi mi svakako dobro došao, pogotovo nakon duge večeri. Neko vrijeme čekao sam šefa kampa kako bi pogledao postoji li još koje slobodno mjesto i gledao prema Ellie. Zaista je nevjerojatno da od svih tih biciklista koje sam susreo sam naletio na ovakvu osobu.
Prije svega, tako snažnu osobu kojoj godine ne predstavljaju nikakav "uteg" i osobu koja na sve gleda kao izazov s kojim se ne boji suočiti licem u lice. Malo tko bi, u mojim godinama, imao snage i volje za takvo što. Zbog toga, ali i zbog samog društva, bilo mi je žao što ćemo se morati rastati.
Šef kampa se ubrzo vratio i rekao mi kako postoji mjesto ispod stare lipe, 20 eura za dva dana, ako mi odgovara. Objeručke sam prihvatio ponudu i krenuo se oprostiti s Ellie. "Hvala Bogu! - rekla je - nemoj me krivo shvatiti, ali vrijeme je da svatko krene svojim putem. Ti moraš na Stelvio, samo o tome razmišljaš i to je dobro. Ipak, nekad radiš gluposti kao onaj dan kad smo se spuštali prema Roveretu, da bih ti najradije dala par roditeljskih šamara! Moraš sporije voziti!", rekla je, više kroz smijeh. Zagrlio sam Ellie i oprostio se od nje. Bilo je teško, pogotovo kad ti u tako kratkom vremenu netko priraste srcu.
Dobar početak dana...
Postavio sam šator, sjeo na terasu kampa i otvorio bilježnicu. Izvukao sam bijeli list papira, ispisao ga cijelog i spremio u kovertu. Bilo je to već treće pismo po redu. Možda ih jednom i pošaljem. Vrlo brzo, sasvim spontano, jedan stariji gospodin pridružio mi se u doručku i kroz priču smo došli do zajedničkih tema. Zaista zanimljiv gospodin koji, iako poprilično imućan, godišnji provodi biciklirajući kroz Alpe. Otišao sam na wc i kad sam se vratio stajala je poruka "Sretno!" i 50 eura uz nju. Nasmijao sam se i spremio novac ću džep. Bio je to odličan početak dana.
Hrvoje će na putu do najsjevernije točke proći kroz Sloveniju, Italiju, Švicarsku, Njemačku, Dansku i Norvešku, a svaki korak do Nordkappa možete pratiti na njegovoj Facebook stranici.
