Baš sam se veselio tom „ja ću“ fajtu. Već sam vidio srednju kako poput super junaka skače iz fotelje na stariju sestru, čupa joj kosu i viče iz petnih žila – ne dam ti usisavanje, ne dam ti usisavanje…
O uspjehu, djeci i problemima koje imaju s prljavim suđem
Dan kada su mi djeca postala neuspješna
Gospoja je neki dan tagirala kćeri na fejsu i to u objavi čiji je naslov bio kako djeca koja obavljaju kućanske poslove postaju uspješniji ljudi. Hladan tuš. Pomirio sam se s tim da će moje klinke biti neuspješne. I taj tekst pokvario mi je čitav dan i cijelo moje roditeljsko htijenje i želju da mi djeca budu super uspješna i poznata. Tu neku moju suludu ideju da će upravo one biti te koje će mijenjati svijet. Sva moja potajna maštanja o tome kako će biti doktorice, znanstvenice, atomske fizičarke, astronautkinje kao kula od karata srušila su se u jednom jedinom članku.
Budimo realni, nitko od roditelja ne očekuje da mu se dijete nakon završene osnovne škole okrene poljoprivredi ili čuvanju ovaca na Žumberku ili u Lici. Srednja ionako nije obvezna, ali… Kad smo već kod čuvanja ovaca – nije ni to baš samo tako. Prije par godina neki čovjek je na sve strane tražio pastire za „pastiranje“ na područje Like. Nudio je pet tisuća kuna plaće, a osigurat će i hranu, ali bez uspjeha. Ne možeš više ni pastira pronaći. Pa dobro čovječe – kak´?
Ljudi bez posla, svi kukaju, a ti ne možeš pronaći osobu za čuvanje ovaca. Pa ne tražiš VSS pastira sa šest godina iskustva, položenim vozačkim i poznavanjem dva strana jezika. Je*i ga, svi bi sjedili po uredima i bili menadžeri.
Jer puno bolje zvuči kad si senior manager u nekom departmentu dugog naziva nego da si čoban. Tak´ nebitno što kao senior manager nemaš posao, šalješ na stotine mailova i molbi, obavljaš izuzetno važne razgovore s čudnim ljudima na čijim vizitkama piše human resources i do sada si riješio na stotine testova i prošao bezbroj testiranja upitne svrhe. Znaš napamet sva pitanja iz testova razvojnog potencijala, kreativnosti, morala, a s testovima osobnosti si na ti. Ulovio si shemu pa podjednako dobro fejkaš potencijalnog piromana s neriješenim traumama iz djetinjstva kao i rođenog leadera, managera.
Žvači chiju – da ne izgubiš fokus
Ti loviš svoju poziciju. Čekaš tu zlatnu koku, nekog head huntera jer moraš biti manager i to je tvoja misija. Poslanje. Nema veze što nemaš za registraciju i kruh. Tak´ nebitno što si gladan, a uostalom negdje je netko napisao kako pravi manageri ne jedu puno. Pojedu tek toliko – da ne izgube fokus. Prošla su vremena krkanja janjadi i odojaka uz litru vina za vrijeme pauze ili poslovnog sastanka. Sad je dovoljna malena zdjelica salate s dresingom stranog naziva, voda poznatog proizvođača i žličica chia sjemenki za desert. Je*eno buraz. Jede se malo, fokusirani su i šmrču k´o usisavači, ali su manageri.
Kruha si gladan, ali čekaš svoju vizitku. Senior managera. Plastificiranu s fensi fontom. Pod uvjetom da si kao klinac bio izvan standarda, vrijedan i obavljao sve kućanske poslove.
Da se vratim svojim „na propast osuđenim“ kćerima. Od njih dvije na koje se i gospojina objava odnosi, a koje su u toj kategoriji da mogu obavljati kućanske poslove – niti jedna nije konkretno reagirala. Ova srednja je tek nabacila neki mršavi like i that´s it. Tu je cijela priča započela i završila.
Vidio sam tu objavu i dok sam se vozio doma s posla sam u glavi već složio cijeli scenarij kako će navečer cure u tim našim poslijepodnevno/večernjim satima, trenutku dana kad smo svi na okupu pa pretresamo zgode iz škole, planove za drugi dan i sve ostalo – krenuti s razgovorom u smjeru kako su pročitale tekst i kako su se ozbiljno zabrinule za svoj uspjeh u budućnosti i u konačnici kako im je taj članak otvorio oči. Kako su se nekim čudom prosvijetlile po pitanju obavljanja kućanskih poslova i kako je njihova tinejdžerska dosadna i teška svakodnevica konačno dobila puninu i smisao.
Nije lako biti tinejdžer – to je misija koja zahtijeva sve…od naglih promjena raspoloženja pa do nepotrebnog ispuštanja neartikuliranih zvukova negodovanja.
Ne diraj mi usisavač
Očekivao sam još i pokoju suzu, klečanje na koljenima uz ridanje i molbu za oprost te ona iskrena dječja potreba da ih roditelj utješi, a mi bi ih trebali utješiti i uvjeriti kako za njih još nije kasno i da neki mali tračak nade ipak postoji. Samo se moraju trgnuti i kako je super što su pročitali članak upravo u ovom trenutku jer je pet do dvanaest. Ulovile su svoj zadnji vlak. Uz sve to sam očekivao i ozbiljnu raspravu – panel, radionicu sa sudjelovanjem, a sve na temu kućanskih poslova, iskreno priznanje svih svojih grešaka te podmuklu i bespoštednu međusestrinsku borbu za podjelu zaduženja.
Baš sam se veselio tom „ja ću“ fajtu. Već sam vidio srednju kako poput super junaka skače iz fotelje na stariju sestru, čupa joj kosu i viče iz petnih žila – ne dam ti usisavanje, ne dam ti usisavanje… Ne diraj mi usisavanje uz nabrajanje određenog broja životinja, uglavnom sisavaca papkara i nekolicinu dodataka koji se kao pojmovi mogu pronaći u medicinskom rječniku kao dio poglavlja vezan uz mentalnu retardaciju.
Vrišti, neprepoznatljiva je – bori se za svoj dio kućanskih poslova. Zagrizla u usisavač k´o pitbul i ne pušta. Ni mikrona. Vrećice za usisavač čvrsto drži pod desnom miškom dok lijevom rukom gura sestru od toliko željenog usisavača.
Pa bi onda krenulo međusobno verbalno čašćenje dok netko od nas odraslih ne bi to prekinuo jer u nekom trenutku pretjeraju. Starija igra potpuno drugu igru, ona više voli „pregovarati“ pa sam pretpostavio kako će u trenutcima zatišja pred buru tiho doći i započeti s pregovorima. Onako ovlaš misleći kako će nam prodati priču. Prvo će pokušati obraditi gospoju pa onda mene, a sve u nadi kako niti gospoja niti ja nećemo znati da je ona razgovarala s bilo kojim od nas. Ona baš uvijek igra na tu kartu pregovaranja i pokušava onako lukavo doći do željenog cilja, ali nismo ni gospoja ni ja od jučer. I mi smo bili na suprotnoj strani i znamo sve podle trikove i ne padamo baš tako lako na još nevješte pokušaje uvjeravanja.
Čovječe – kako sam se zaje*o
Od starije sam očekivao neke pregovore tipa, dajte meni usisavanje, a njoj nek´ ostane suđerica. Ja ću uz to i brisanje podova i dnevni. Njoj još dajte stepenice i prašinu. I smeće nek´ si uzme. Kupaonu ću jednom ja, jednom ona. To ne može drugačije, to tako mora biti. Pa trgovanje, pokušaj mita, odobravanja njezine ideje uz priznavanje njezinog plana kao jedinog legitimnog i racionalnog.
Ma političari su male bebe prema ovoj prerijskoj lisici.
Čovječe – kako sam se zaje*o. Sve je to bio samo plod moje bolesne roditeljske mašte i nekog trenutka kad sam ja o svojoj obiteljskoj zajednici razmišljao kao o nekom utopijskom utočištu gdje djeca rade sve kućanske poslove za koje ih se zamoli da naprave. S naglaskom na zamoli. Pristojno.
Nije bit u tome da mi roditelji ne radimo ništa već samo da imamo asistenciju u ključnim trenutcima, a u obitelji s pet članova od kojih su dvije vrlo #kućanskiposlovi pasivne, tih ključnih trenutaka bude dosta.
Treba netko? Ne prodajem nego poklanjam ključne trenutke u dobre i vrijedne ruke. Javite se. Mobitelom, telefonom, mailom, Viberom, WhatsAppom, Messengerom, golubom pismonošom, dimnim signalima dopisnicom, razglednicom.
O tome koliko braća/sestre mogu biti precizni kad se uspoređuje tko je koliko radio i tko je što napravio – da ne govorim. Kirurški su precizni. Čovječe, svaka vilica se računa. Svaki namješteni jastučić na garnituri u boravku. Sve. Imam osjećaj da ćemo jednog dana morati koristiti foto finiš i VAR ne bi li detektirali koliko poteza se papirnatim ručnikom poteglo po ogledalu u hodniku. U koje se BTW toliko rado gledaju.
Ej gospon Rosmann – ne mogu
Profesor Marty Rossmann istraživao je i prikupljao podatke u rasponu od 25 godina kako bi pokušao povezati uspjeh djece i roditeljskom inzistiranju da rade kućanske poslove. Nema načina da se „u potpunosti“ dokaže da obavljanje kućanskih poslova znači da će dijete biti uspješno kao odrasla osoba, ali prema nekim podacima čini se da su djeca koja su obavljala kućanske poslove tijekom svog djetinjstva naučila mnogo o odgovornostima, vrijednostima, sposobnostima i slično, a te su stvari ostale s njima kroz život.
Istraživanje je uzelo u obzir i način na koji su roditelji bili u interakciji sa svojim djetetom Vikanje na djecu da rade po kući nije bio dobar pristup. Treba djeci objasniti da radom pomažu svojoj obitelji te im pružiti podršku. Čovječe, opet sam krivo postupio. Vikao sam. Urlao. Jedino za što sam se ulovio u istraživanju jest činjenica da nije prekasno usmjeriti djecu da trebaju raditi kućanske poslove, ali možda ćemo se gospoja i ja samo trebati više potruditi.
Ej, gospon Rossmann – ne mogu. Fakat više ne mogu. Nema pristupa koji nismo isprobali u nastojanju da naše dvije kćeri usmjerimo prema čišćenju i da im usadimo bezgraničnu ljubav prema kućanskim poslovima.
Zaista smo isprobali sve. Mirni pristup, nemirni pristup, good cop/bad cop pristup, „ma radite što hoćete“ pristup, „mobitel u kaznu“ pristup, „ne morate niša više“ pristup.
Pristupili smo ovom problemu raznim pristupima, a uspjeh je bio kratkoročan ili u potpunosti izostao. Pa daj ti reci?! Nismo živčenjaci ni gospoja ni ja. Nismo ni prljavi, a niti lijeni i pitamo se ponekad zašto naša djeca ne mogu slijediti naš primjer. Daleko od toga da je kuća apoteka, takvi higijeničari baš i nismo, ali smo prosječno čisti, uredni i volimo kada je svaka stvar na svom mjestu. Onak´, da je sve više/manje pospremljeno i da nam u tom našem, hipotekom opterećenom domu bude ugodno.
OKP nemamo niti gospoja niti ja, jedino ova najstarija povremeno zna izletit´ s nekim OKP ispadom, ali smo takve sreće da je taj OKP usmjeren na krive stvari. Tipa, vrata od kupaone moraju uvijek biti zatvorena i svjetlo ugašeno. Pa kaj ju OKP nije prebacio na kućanske poslove nego na vrata. Zatvorena/nezatvorena. Open/close. Kad te ne ide, onda te ne ide. Uvijek se sjetim frenda i njegove poštapalice: „Ja sam ti Domagoj takve sreće da bi u slučaju da i dobijem ulogu u porniću, glumio muža koji ide na posao.“
Pokvarena svečanost
Moram biti objektivan, a vjerujem da će se i moja gospoja složiti sa mnom – u globalu su nam cure super. Zaista možemo reći da smo jako ponosni roditelji jer su pristojne, u školi iznad svih očekivanja mada kao što sam već i pisao o tome, ocjene nisu nešto oko čega mi kao roditelji radimo neku dramu. Naprotiv, koliko učiš – toliko znaš – toliko dobiješ pa kasnije u životu ovisno o školskom uspjehu biraš što će ti pisati na vizitki. Senior manager, „head of something“, viši savjetnik, stariji, mlađi… Pastir… Whatever…
Predmet rasprava i svađa u našoj kući, svih prijepora, povišenih tonova i suza ima zajednički nazivnik, a to je pospremanje tj. da budem precizniji – nepospremanje. Čovječe, ako mi nešto nije jasno, onda je to taj brutalno izraženi animozitet naših kćeri prema pospremanju i bilo kom obliku kućanskih poslova. Uvijek neka drama oko toga. Ili tragedija. U nekoliko činova. Nikad komedija – o sudbo kleta.
Jedno vrijeme smo čak imali i neki tjedni raspored, tko što mora koji dan napraviti po kući. I mi odrasli smo bili na spisku jer ako ne može drugačije, onda neka bude pošteno. Ova najmlađa je još pošteđena rasporeda, ali voli pomoći kad se nešto radi, to joj je baš ok. Za sada - jer ako će slijediti primjer starijih sestara – opet ništa. Ono što još nije sasvim sjelo mlađim ukućankama jest neka ideja da iza sebe treba pospremiti jer ako nešto ne volim onda je to doći iz ureda poslije podne i naletjeti na nepospremljenu kuhinju.
Imam pravo ne voljeti i biti ljut kad dođem doma i naiđem na stol u kuhinji na kojem se nalaze prljavi tanjuri i čaše od ručka, a u kući nikog.
Taj trenutak dolaska doma s posla pogotovo ako je dan bio naporan, a ima takvih dana – za mene je praznik. Svečanost. Onaj trenutak kad se izujem, presvučem i torbu stavim negdje sa strane. U tom trenutku znam da je dan gotov i da slijedi onaj dobri dio dana. Imam neke svoje rituale, protokol od trenutka dolaska u kuću i baš se jako svaki dan veselim tomu. Skuham si kavu, sjednem u kuhinju i kontempliram. Baš mi je to veselje, ali često mi to veselje pokvare.
Tanjur spoticaja
Prije neka dva tjedna stigao sam s posla i u kući kaos. Od hodnika, boravka pa do kuhinje. Pa zar moram preskakati prepreke da bih došao do kuhinje. Ne moram, ali očito ipak moram. Bad luck. U kuhinji nekoliko tanjura po stolu. U maniri Horatia Caina i the best of CSI sve vidim. Sasušeni ostatci na tanjurima otkrivaju da je za ručak bila tjestenina i bolonjez. I zelena salata s kukuruzom i sjeckanim rotkvicama. Bez juhe. Za desert Choco loco. Čašice tvornički očišćene. I umjesto standardnog kontempliranja i uživanja u završetku dana samo stres, gomilanje ljutnje i igranje sa živcima koji su po ovom pitanju ionako tanašni.
Nebitno za priču koja od kćeri je napravila fail u ovoj konkretnoj situaciji, ali znam da smo se opako posvadili kad je došla doma. Baš sam bio ljut i vikao sam. Jako sam vikao. Nije stvar bila u tanjuru, stvar je bila u svemu. Znaš koliko se kao roditelj odričeš da bi njima bilo bolje, koliko strepiš i trošiš sebe za njih. I to je sasvim u redu jer se to od tebe kao roditelja očekuje i nije ti problem napraviti nikakvu žrtvu da bi tvojoj djeci bilo bolje, ali očekuješ bar nešto zauzvrat. Sitnicu u vidu pospremanja. Samo tu malu sitničicu.
Jedino što se od djece u našoj kući očekuje osim da su pristojni i dobri je to da pospreme za sobom. I razgovor na temu pospremanja, kućanskih obaveza vodimo nekoliko puta tjedno. I uvijek se sve lijepo dogovorimo, usuglasimo, uskladimo, ali… Nema šanse da idila potraje duže od tri dana.
Imao bih razumijevanja za nered da znam da su mi djeca strahovito preopterećena, da idu na ne znam koliko aktivnosti, ali odgovorno tvrdim da nisu. Gle, ako mo´š visit´ na Instagramu i Snapchatu ne znam koliko sati na dan, mo´š i pospremit za sobom. Ja ne moram jer ste savršeno zdrave i možete. I morate. Osim škole ovo vam je jedina druga obveza i nemam razumijevanja. Ne želim ga imati. I onda smo se baš opako posvađali, ja sa svojim argumentima, ona bez argumenata.
Ja pitam, ona šuti. Ne trudi se ni opravdati mada zna da je kriva, ali ne želi ni priznati. Ništa ne želi. Samo tišina i muk. I kad isprovociram na kraju odgovor – on je krivi. Pa krene rasprava, svađa… Štogod da napravili mi starci na koncu opet, citiram „nismo fer“. Zašto nismo fer – e odgovor na to nismo dobili, ali nismo fer. I tako smo gospoja i ja zarobljeni u tom perpetuum mobile odnosu na relaciji kućanski poslovi - roditelj/tinejdžeri, ali valjda će jednom i tome doći kraj. Ako ne prije, onda kad se udaju i odsele.
Ono što me tješi jest to da u tome nismo usamljeni jer većina naših frendova iste bitke vodi. Istim rovom hodaju. Tu smo gdje jesmo. Volimo te naše klince bez obzira na sve - uspješne, neuspješne. Managere i pastire. Od suđerice do suđerice, od tanjura do tanjura. Ponekad stignemo napraviti i break.
Fotografija: Vedran Tolić
O autoru:
Domagoj Knežević. Rođen ne tako davne 1980. godine u Sloveniji. Zbog tog geografskog detalja sam danas česta meta fora, pošalica i doskočica na račun Slovenaca. Mater odgovorno tvrdi da sam bio dobro dijete tamo negdje do srednje škole kada me šusn'o pubertet pa je pridjev „dobro“ zamijenio neki drugi, ali ostanimo umjereni za sada. Pratite me na blogu i na Facebooku.