Kad bih se morala opisati u svega nekoliko riječi, uz „nestrpljiva“, „hipersenzibilna“ i „djetinje naivna“, opasno pri vrhu popisa nalazile bi se i riječi poput „odgovorna“, „marljiva“ i „poštena“. Pomislio bi čovjek, prilično dobra kombinacija! No, koliko je za mene do sad takav mix karakternih osobina bio blagoslov, toliko je bio i prokletstvo.

Zbog ovog dijela „odgovorna, marljiva i poštena“ često sam bila iskorištavana od onih koji su bili jako dobri u tome i koji, zapravo, u sebi nisu imali niti jednu od navedenih karakteristika. Toliko su bili dobri da bi me svaki put uspjeli uvjeriti u to da se osjećam loše ukoliko nisam dosegla određenu razinu, učinak, ukoliko nisam ispunila određeno očekivanje ili ukoliko se nisam prihvatila onoga što ni u kojem opisu nije bilo dijelom mog posla.

Paralelno, oni bi se jednostavno uvijek libili svake svoje odgovornosti, svakog angažmana i svake svoje dužnosti, ali zbog svoje „pozicije moći“, usadili su mi u glavu da je to normalno i da tako mora biti. Zbog dijela „hipersenzibilna i naivna“, teško bih postavljala granice i bila bih uvijek spremna prihvatiti gotovo sve što mi netko nudi opravdavajući situaciju time da na taj način dokazujem svoju vrijednost, trud i ogroman rad.

Mogla bih se opisati kroz još nekoliko riječi. U njima ćeš se prepoznati ti koji si jednak kao ja. Ti koji spadaš u „moju vrstu“ ljudi. Ti s duboko usađenim i snažnim osjećajem za pravdu, ti koji si strastven, glasan i bez dlake na jeziku. Ti koji zazireš od zakulisnih igara, laži i ljudi siromašnih duhom. Ti koji imaš nultu toleranciju na nasilje bilo koje vrste.

Ti koji bježiš glavom bez obzira od onih što toliko mrze da im je mržnja postala dijelom njihovog identiteta. Ti koji ljepotu i milost možeš pronaći ondje gdje mnogi vide samo tamu i horor. Ti koji se osjećaš drugačijim od trenutka kada si počeo biti svjestan samoga sebe. Ti čiji bunar suosjećanja nema dno, a toliki iz njega crpe da ponekad imaš osjećaj kao da si presušio. Pa se puniš.

Samoćom, dobrom knjigom, usputnim dječjim osmijehom, slučajnostima za koje znaš da su sve, samo ne slučajne, pogledima koji potvrđuju sve ono za što obične riječi nisu dovoljne, borama na starijoj gospođi u tramvaju koje ispisuju čitavu životnu priču. Koliko se smijala, koliko tugovala, koliko je toga preživjela, a koliko je, uistinu, živjela. Čitaš ovo i kimaš glavom, je li tako?

Po ne znam koji put ponavljaju ti se iste situacije, a ti nikako da naučiš lekciju? Beskrajno si tu za druge, ali kada trebaš biti tu za sebe, smatraš to sebičnim i neumjesnim? Tako su te učili (čitaj uvjetovali). Često ne možeš izgovoriti drugima NE onda kada bi ga najradije vrištao? Znam. Razumijem. Taj si. Ta sam.

U zadnje vrijeme, sve više dobivam prilike da se hrabro zauzmem za sebe, za ono u što vjerujem, za ono što činim i za ono što intuitivno osjećam. Svako „ne“, svako „moraš“, svako „nije dovoljno“, svako „samo još ovo“ doživljavam upravo tako – kao priliku. Da postavim granice! I to je, smatram, najveći izazov u životu za mene i „moju vrstu“.

Postavljanje jasnih granica trebao bi postati naš ultimativni cilj u svim sferama života i moram priznati da, vježbom i svakom novom prilikom, postajem sve bolja u tome. Da, glasno propagiram da nabrijanom, nekompetentnom, arogantnom šefu koji do maksimuma iskorištava tvoje i svačije kapacitete, treba jasno dati do znanja da PRESTAJEŠ tolerirati takvo nešto počevši od ove sekunde i da nema te hijerarhije koja će ti uspjeti nametnuti da se osjećaš manje vrijednim ili kao da si ispod nekoga.

Obično će ljudi tu krenuti s klasičnim strahovima i izlikama da su premali, da ne mogu kao takvi ništa promijeniti, da neće biti učinka ako se ne stvori kritična masa, da će ostati bez posla. Ja na to obično volim reći „Da, i?“. Sve to od čega strahuješ, zapravo će se rasplinuti u momentu kada postaviš granicu i zauzmeš se za sebe.

GARANTIRAM da ćeš se osjećati veliko, da će doći do promjene kolika god ona bila, da ćeš oko sebe možda i stvoriti tu kritičnu masu o kojoj pričaš, a čak i ako ostaneš bez TAKVOG posla, je li to, ZBILJA, najgore što ti se može dogoditi?

Stvaraj svoju sudbinu uvijek orijentiran na moralno i dobro. I ja ću tako i onaj drugi će tako, čak i onaj treći. Svatko tko osvijesti moć koju ima, moći će zajedno s nama sustvarati jedno bolje i tolerantnije mjesto za život. U kojem neće prevladavati nadmeni, bezobrazni i autoritarni ljudi.

Mjesto u kojem će postojati poštovanje, a ne strahopoštovanje. Mjesto u kojem će revni i vrijedni ljudi biti cijenjeni, a ne šikanirani i iskorištavani. Moguće je, samo treba vjerovati! Još mi je draža kategorija ljubavnih i obiteljskih odnosa. Kako smo tek tu skloni umanjivanju vlastite vrijednosti, vlastitih želja, potreba i stavova, a sve samo da bi ostali nekom blizu i naklonjeni.

Neki će reći da je to ljubav, no takva „ljubav“ nije ništa drugo, nego li prekriveni strah. Od odbacivanja, nepripadanja i nedovoljnosti. Reći će da je dobar odnos stvar kompromisa i da zato često moramo odustajati od svog ega kako bi on opstao. S time bih se u potpunosti složila, no problem nastaje onda kada osoba počne odustajati od sebe, pravog sebe, dok ego onog drugog to uporno definira kao kompromis.

E, tu već treba povući crtu! Nitko i ništa nije toga vrijedno. Niti jedan partner, niti jedna politička stranka, niti jedno „više dobro“ zbog nekog religijskog uvjerenja.

Nije li upravo ona svojevrsni preduvjet da zavoliš drugoga, da daješ drugome, onako čisto, izvorno, bezuvjetno i iskreno kako je onaj gore i naumio? Za boljitak i napredak svijeta, TO će biti ključno pitanje. Jer taj kronični nedostatak ljubavi prema samima sebi, odnosno onome što dijelimo sa apsolutno svakim živim bićem na ovoj planeti, izvor je sve i do jednog problema kojim smo bili, jesmo i bit ćemo okruženi.

Jednostavno, danas već odluči da više nitko nema pravo dirigirati tvoju pjesmu osim tebe. Nauči prepoznati želje svoje duše i time anuliraj želje svojeg i tuđeg ega. Sve za što, duboko u sebi, osjećaš da nije dobro, da nije ispravno i da ne sluti na božje, ostavi! Hrabro, bez srama i s vjerom. Ti to možeš i, budi siguran, sve si do sad preživio, preživjet ćeš i tu tešku, ali nužnu odluku. Ne pristaj na manje od onoga što zaslužuješ.

Vjeruj da si više predodređen za dobro, nego što si za loše i bit će tako. Ako se trenutno u životu ne osjećaš u potpunosti zahvalno, ispunjeno, vedro i prisutno, nisi u svom prirodnom stanju. Netko ili nešto te koči, ali znaj da si ti taj koji to tolerira i (do)pušta!

Ljudi, poput mene i tebe, u stanju su izgorjeti, a da ne znaju ni za što točno gore. Kao da imaju obavezu dati sve svoje drugome. Nijedna krajnost nije dobra pa tako ni ta. Jedno je biti empatičan i imati poštovanja, drugo je ići nauštrb sebe i svega u što vjeruješ. A linija je tanka.

Netko će reći da sam premlada ( i jesam), da sam naivna (možda i to), da nisam još ništa prošla u životu da bih mogla pričati bilo što na ovu temu (vjerojatno), ali znaš što? Svejedno sam tu! Svejedno pričam! Svejedno vjerujem! Svejedno dobivam priliku za prilikom biti beskompromisno JA i dijeliti svoja iskustva i stavove. Nakon pokojeg „NE“, „NE DAM“ i „PRESTAJEM“ s moje strane, uspjela sam postići neke stvari koje sam oduvijek htjela i vidjela kao jedine ispravne.

Veselim se, neopisivo, ostatku koji ću tek postići, ljudima, prilikama i situacijama koje me tek čekaju. Ako to nije dovoljni dokaz da postavljanje granica, zauzimanje za sebe i vjerovanje u dobro ne vode napretku, onda ne znam što jest. Otarasimo se uvjerenja da je ono gdje smo trenutno, naše krajnje odredište.

Prestanimo negirati polje beskrajnog potencijala. Vjerujmo intuiciji i iskustvima drugih. Zanemarimo glas koji nam uvijek govori što možemo izgubiti i počnimo slušati onaj koji nam govori što sve možemo dobiti!

Ja znam koji ću glas već danas poslušati, a koji ćeš ti?

O autorici:

Studentica logopedije, u ranim dvadesetima, koja obožava životinje, čitanje knjiga, dubokoumne razgovore, istraživanje novih destinacija i upoznavanje novih, zanimljivih ljudi. Spoj tvrdoglavog jarca i emotivnog raka. Ne podnosim nekulturne, pretenciozne i licemjerne ljude, a iznimno cijenim skromne, poštene, inteligentne i odgovorne osobe. Zanimaju me duhovnost i ljudska psiha, zalažem se za jednakost i ljudska prava, a u slobodno vrijeme volim pisati o tome. 

Pratite me na Facebooku i Instagramu.